Tekstilno-odjevna industrija ispala je iz svih kombinacija budućeg strateškog razvoja gospodarstva i najavljene reindustrijalizacije Hrvatske. Nije bilo za očekivati da će kreatori nove nacionalne industrijske strategije, koja planira razvoj do 2020. i prvi će put javno biti predstavljena u srijedu, tekstilno-odjevnu grupaciju staviti među top šest odabranih djelatnosti.

Nema je, međutim, ni među 22 djelatnosti koje su autori strategije u Ministarstvu gospodarstva prepoznali kao "pokretače" rasta gospodarstva, a nije ni na listi ostalih 13 djelatnosti naslovljenih kao "čuvari" radnih mjesta. Riječ je o djelatnosti koja je u proteklih dvadesetak godina već skupo platila ceh nekonkurentnosti i tranzicije kroz brojna zatvaranja tvrtki uz gubitak nekoliko desetaka tisuća radnih mjesta. Unatoč tome, ona i danas u više od 700 tvrtki zapošljava gotovo 20 tisuća djelatnika, godišnje ostvari oko 4,8 milijardi kuna prihoda, što je bio učinak iz 2012. Te je godine kroz izvoz zaradila 3,6 milijardi kuna prihoda, dok je za prvih osam mjeseci 2013. izvoz donio 2,17 milijardi kuna. Socijalno-populacijska dimenzija u ovoj je grupaciji posebno izražena: na svakih 10 zaposlenih čak je osam žena, a više od polovice svih zaposlenih vezano je uz samo tri županije: Varaždinsku (27%), Međimursku (13%) te Grad Zagreb (14%).

Do prije 20 godina sam Zagreb je imao (Kamensko, Vesna, Dimić, NIK, Standard, Heruc) niz tekstilno-odjevnih tvrtki iz kategorije velikih poduzetnika, a danas ih cijela Hrvatska ima ukupno pet. Agonija varaždinskog Varteksa, koju ta tvrtka živi već nekoliko godina, možda najbolje svjedoči o kalvariji kroz koju su prošle velike domaće tekstilno-odjevne kompanije. Za razliku od Varteksa i sličnih divova, na lokalnoj je sceni aktivan i veći broj malih tvrtki koje su također izložene tržišnom šibanju, kako jeftine dalekoistočne konkurencije, tako i visokih (para)fiskalnih nameta državne administracije. Većina njih ipak uspijeva ne samo držati glavu iznad vode već i planirati razvoj.    

Mak: 25 godina tradicije 
Iza splitske modne kuće Mak, u vlasništvu Nede Makjanić Kunić, tradicija je duga 25 godina. U biznis je krenula 1986. kroz mali krojački obrt, danas zapošljava 60 radnika. Vrlo je teško, ističe Makjanić Kunić , biti poduzetnik u ovom sektoru, posebno iz pozicije malih tvrtki koje Vlada ne želi i ne shvaća ozbiljno iako su mali poduzetnici jedini fleksibilni i mogu biti konkurentni jer brzo reagiraju i prilagođavaju se potrebama tržišta. Nemaju, dodaje, onaj balast ljudi u upravama koje imaju velike tekstilne tvrtke, a i one koje su opstale u golemim su gubicima, no država ih i dalje sanira umjesto da ta sredstva raspodijeli tvrtkama koje su konkurentne i zdrave.Prema ocjeni Makjanić Kunić, veliki parafiskalni nameti poput zaštite na radu, spomeničkih renti, visokih doprinosa na plaće radnika, ZAMP-a i slično, ali i visok PDV s obzirom na proizvodnju, gorući su problemi malih poduzetnika.

"Treba odvojiti proizvođače od trgovaca s obzirom na PDV i druge namete, smanjiti cijene energenata za proizvodnju, poticati isključivo tvrtke koje su likvidne i koje imaju realnu strategiju razvoja te posebno poticati male tvrtke koje pozitivno posluju", naglašava i smatra da Vlada malim tvrtkama mora više pomoći nepovratnim poticajama namijenjenim za marketing i vizualni indentitet kako bi postale prepoznatljive i izvan granica Hrvatske. Hrvatsko je tržište preplavljeno šoping centrima i trgovinama odjećom, ima ih za čak dvostruko više stanovnika, no Maku nisu konkurencija svjetske brendirane i skupe marke, nego jeftina roba s niskim cijenama i loše kvalitete koja je preplavila domaće tržište, a tražena je zbog sve manje kupovne moći. Dizajn, dobre cijene, izuzetno kvalitetni materijali i dobar tim ljudi u pogonu temelji su na kojima kontinuirano grade svoj razvoj, zaključuje Makjanić Kunić.

Mako: Ozbiljni izvoznici 
Osječku tvrtku Mako Mato Vidović osnovao je 1990. godine. Danas zapošljava 40 djelatnika, bavi se proizvodnjom pletene, pamučne i vunene trikotaže koja kupce ima ne samo na hrvatskom tržištu već izvoze i u Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju, Italiju, Njemačku, Francusku, Švicarsku. Vidović smatra kako u recesiji nikome nije lako, pa je danas jednako teško nositi se s problemima i malim i velikim tvrtkama. Svi poduzetnici, kaže, imaju neke svoje specifičnosti, no "škare" koje bi im svima mogle pomoći u rukama su države. Država, konkretno Vlada, mora žurno provesti reforme. Treba urediti pravosuđe, smanjiti brojna zahvatanja iz gospodarstva te srezati državnu birokraciju.

Onima koji u administraciji ostanu raditi, poruka je Vidovića Vladi i resornim ministrima, treba uvesti radni normativ, baš kao što ga imaju i zaposleni u realnom sektoru. Ne provedu li se te mjere žurno, ocjenjuje, opet će posljedice trpjeti realni sektor, uz novi rast nezaposlenosti. Na zapadnim tržištima teško se nametnuti, ističe, jer njihova je percepcija da nas treba svrstati s: Kinom, Indijom, Vijetnamom… Jedini model mogućeg uspjeha i izvoza na zahtjevna europska tržišta jest proizvoditi asortiman koji se ne radi na jeftinim dalekoistočnim tržištima, što je upravo tržišna niša koju uspješno razvija i zastupa Mako. Za artikle hrvatske tekstilno-odjevne industrije interes iskazuje i Rusija, no zbog visokih carina tamo smo preskupi pa bi, smatra Vidović, država i na tom pravcu morala pronaći povoljnije rješenje.

Naftalina: Cilj i Afrika
Tvrtka Naftalina uspješna je u tržišnoj utakmici već 30 godina, startala je u zagrebačkom naselju Botinec kao obrt. Danas u timu ima 45 educiranih krojača, konstruktora, dizajnera i komercijalista. Proizvodi lepezast ukrasni asortiman namijenjen hotelijerstvu i ugostiteljstvu te radne odore za sve djelatnosti, od zaštitara preko zdravstva i trgovine do banaka. Osim opskrbe domaćeg tržišta, Naftalina uspješno izvozi i u zemlje regije, prisutna je u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Sloveniji, a ambicije su im usmjerene na nova tržišta u Africi, gdje upravo vode pregovore.  Matea Pirić, direktorica marketinga Naftaline, aktualnu tržišnu situaciju ocjenjuje teškom, ali i izazovnom. Lohn poslovi, koje su radile mnoge hrvatske tvrtke, u potrazi za nižom cijenom otišli su na dalekoistočne destinacije. U brendiranim proizvodima vlada deficit i to je prostor u kojemu je Naftalina našla svoju nišu. Koncept poslovanja, ističe, postavljen je tako da zrcali tržišnu potražnju, a s četrdesetak zaposlenih imaju veliku prednost brze prilagodbe.

Usto, podsjeća, svojim klijentima nude cjelovitu uslugu od ideje preko isporuke traženih artikala do postprodajnog održavanja.Bili su, kaže, korisnici državnih potpora, novac su potrošili za proširenje poslovanja kupnjom novih strojeva. "Ako bi se poticalo stvaranje vrijednosti kroz nove brendove na način da se za takav proizvod dobije neka olakšica, većina poduzetnika proizvodila bi u Hrvatskoj, a s dobrim brendom bili bismo konkurentni i na inozemnim tržištima, to više što smo postali dio EU pa su nestale neke komplikacije, poput carina", predlaže Pirić model koji bi vjerojatno mogao potaknuti branšu i na novo zapošljavanje. Smatra, kaže, da Hrvatska svoje gospodarstvo ne smije temeljiti na jeftinoj radnoj snazi nego se mora nametnuti kao brandmaking land koji je nepresušan izvor stvaranja nove vrijednosti. Upravo na tom tragu, ističe, razvijaju svoj model. Asortiman koji Naftalina nudi ne može se naći u trgovačkim centrima, to je individualan pristup i rad po mjeri te po vrlo konkurentnim cijenama. "Balans koji se postiže principom velikih brojki ono je u čemu smo našli svoj opstanak. Rad po mjeri, koji je u pravilu skup, uspjeli smo staviti u prihvatljive okvire, što je rezultat uigranog tima profesionalaca", naglašava Pirić. 

Makar: Čarape iz Samobora 
I iza samoborske tvornica čarapa Makar duga je tradicija, vlasnik Ivan Makar tu specifičnu proizvodnju pokrenuo je 1990. Tvrtka danas zapošljava 18 radnika koji na 20 modernih, računalno vođenih strojeva postižu visoku produktivnost i kvalitetu. Takav model, ističe Ivan Makar, dopušta brze izmjene proizvodnog programa i smanjenje troškova, pa su i cijene konkurentnije. U tome je, kaže, iskovao i slogan tvrtke: kvaliteta u idealnom odnosu s cijenom. Osim u Hrvatskoj, čarape Makar zasad se prodaju na tržištima Slovenije i Bosne i Hercegovine.

O problemima koji muče poduzetnike u segmentu u kojemu posluje i samoborska tvornica čarapa najbolje govori podatak, iznosi Makar, da je u čaraparstvu donedavno bilo oko 50 malih proizvođača, no opstalo ih je samo oko 25. "U situaciji kada mi moramo plaćati silne fiskalne i parafiskalne namete strana konkurencija to ne mora i u startu je već jeftinija, i to ne samo zbog niže cijene radne snage", ističe i dodaje kako ni kineske ni turske tvornice ne plaćaju vodne ili doprinose za održavanje šuma, što je obveza hrvatskih poduzetnika. Imaju, kaže, zbog visoke kvalitete proizvoda mnogo upita i pozitivnih reakcija, postoji interes i za izvoz, no problem je što inokupci očekuju vrhunsku kvalitetu i rokove isporuke, ali – kineske cijene.

"Konkurentni smo i kvalitetom i rokovima isporuke te rokovima dopune. Snalazimo se u nabvi prediva i materijala da što više smanjimo cijenu inputa kako bismo imali konkurentnije cijene. No, država je napravila premalo na rasterećenju plaća i poslovanja. Znamo sve što se proteklih tjedana zbivalo, primjerice, oko Hrvatske gospodarske komore, no još nema smanjenja ni članarine ni doprinosa. Sve sadašnje raznorazne doprinose država treba smanjiti za 50 posto, a mirovinski i zdravstveni za 20 posto", smatra Makar i tek tada će se hrvatski poduzetnici lakše nositi s globalnom konkurencijom.Državnoj administraciji zamjera što snažnije ne štiti poduzetnike, kako to čine u pojedinim zemljama. "Sirovine su na istoku. Samo za cijenu prijevoza moramo biti skuplji. Kako nas država štiti? Nikako! Širom su otvorena vrata uvozu, i to pretežno bofl robe. U čaraparstvu je veliki problem sirovinski sastav robe. Mi radimo čarape s češljanim pamukom, poliamidnim vlaknom i elastanom. Uvozne su pretežno rađene s regeneriranim pamukom i poliesterom. Regenerirani pamuk preden je od starih plahti, kuhinjskih krpa i slično te miješan s poliesterom da bi nit bila čvršća. Poliester je pola cijene poliamida, ali nije prijatelj ljudske kože", upozorava Makar i dodaje kako kupci o tome uglavnom ne razmišljaju nego zbog niže cijene kupuju uvoznu robu.