Američki Kongres bezobzirno je blokirao dugoočekivanu reformu Međunarodnog monetarnog fonda. Bilo bi već dovoljno strašno da je riječ samo o tom događaju, no ovo je tek posljednji u nizu samokažnjavajućih udaraca od početka ovog stoljeća koji su bespotrebno potkopali nastojanja SAD-a da preuzme vodstvo na globalnoj sceni.

Reforma MMF-a trebala je biti važan korak u izmjenama dodjele kvota, koje određuju novčane doprinose država članica i glasačku moć. Od SAD-a se nije tražilo da doprinosi s više novca ili da izgubi na glasačkoj težini, što mu je dosad uvijek davalo jedinstvenu moć veta, već bi predloženo povećanje kvota za Kinu, Indiju, Brazil i druge mlade gospodarske sile išlo uglavnom na štetu europskih zemalja. Izmjene kvota MMF-a djelomičan su i prekasan odgovor na rast gospodarske moći pridošlica i minulu dominaciju Europe. 

Gubitak prevlasti
Štoviše, princip usklađivanja udjela s doprinosom pojedinih zemalja – koji je poznat i kao Vladavina zlata – vjerojatno je jedan od razloga zašto je MMF obično bio učinkovitiji od drugih međunarodnih organizacija. Naravno, američki predsjednik Barack Obama pokušao je preuzeti globalno vodstvo. Zagovarao je reformu MMF-a na sastanku G20 u Seoulu u studenome 2010. i prevladao razumljivu europsku nespremnost da ustupi moć. Međutim, činjenica da je Kongres odbio međunarodni sporazum u koji je predsjednik teškom mukom uvjerio ostatak svijeta nije nova pojava. Dapače, stara je stotinjak godina, otkako predsjednik Woodrow Wilson 1919. godine nije uspio uvjeriti kratkovidni Kongres da odobri stvaranje Lige naroda. Kongres je odonda, između ostaloga, odbio Međunarodni sporazum o trgovini (1949.), nuklearni sporazum SALT II (1979.) i Protokol iz Kyota (1997.).

Zbog povijesti ponovnog otvaranja međunarodnih sporazuma koje je čelnik države već zatvorio također je razlog zašto bi Kongres Obami trebao ustupiti takozvani autoritet za promicanje trgovine (koji podrazumijeva hitno glasovanje Kongresa o trgovinskim sporazumima) inače američki trgovinski partneri neće ozbiljno sudjelovati u regionalnim i globalnim trgovinskim pregovorima. Komentatori još od osamdesetih godina prošlog stoljeća upozoravaju da bi SAD mogao izgubiti globalnu prevlast zbog gospodarskih razloga – proračunskih deficita, pada udjela u globalnom BDP-u te pomaka od neto međunarodnog vjerovnika do neto dužnika – a povijesna teza o imperijskim pretenzijama ponovno privlači pozornost.

Međutim, glavni je problem očito manjak volje, a ne tanak novčanik. Možda je problem lakše objasniti kao jednu od neočekivanih naglih promjena u američkoj domaćoj politici od pretjerane izolacije do pretjeranih inozemnih intervencija u kratkoročnim događajima, na koje ne utječe dugoročna povijesna perspektiva. Danas se, nakon desetogodišnjeg ratovanja u Iraku i Afganistanu koje je prema procjenama stajalo oko 4 bilijuna dolara, njihalo očito ponovno usmjerilo prema izolacijskoj politici. Netko se možda nadao da su kratkovidni članovi Kongresa koji su nepromišljeno obustavili rad američke vlade prije tri mjeseca postali svjesni štete koja je nanesena kredibilitetu i globalnom vodstvu SAD-a. 

Fiskalne nevolje
Nije prošlo nezamijećeno kad je Obamina administracija morala otkazati sudjelovanje na sastanku o gospodarskoj suradnji Azije i Pacifika (APEC) održanome na Baliju u listopadu, što je otežalo napredak transpacifičkog partnerstva kojime predsjeda SAD. Svi su mediji prenijeli da su azijske zemlje Obaminu odsutnost protumačile kao znak da bi ipak trebale njegovati veze s Kinom. Rastuća moć Kine i drugih novih sila današnja je stvarnost, i upravo je zato važno da SAD podupre veću ulogu tih zemalja u međunarodnim institucijama kao što su MMF, G20 i APEC. Daljnji potencijal za američkom globalnom dominacijom, unatoč tome što je SAD od vjerovnika postao dužnik, djelomično je stvar sreće.

U azijsko-pacifičkoj regiji povijesne su i teritorijalne trzavice između Japana, Koreje i Kine osigurale veću potrebu za prisutnošću SAD-a nego što bi inače bio slučaj. Istovremeno su europske fiskalne nevolje strašnije od američkih. Azijci su itekako svjesni da je MMF u krizu eurozone uskočio s više potpore nego tijekom azijske financiske krize 1997.-1998., i s razlogom očekuju veći utjecaj u upravljanje fondom. Međutim, nove su gospodarske sile toliko razjedinjene da 2011. godine nisu uspjele podržati zajedničkog kandidata za čelnika MMF-a. Iako su prethodna tri čelnika bili Europljani koji nisu izdržali do kraja mandata, novo je mjesto zbog toga ponovno izborila Europljanka, Christine Lagarde. Prikrivena globalna potreba za prosvijećenim američkim vodstvom, koja se prvi put javila krajem Prvog svjetskog rata, može preživjeti proračunska ograničenja pa čak i nesmotrene vojne intervencije, no neće preživjeti odbijanje interesa američkog Kongresa. 

© Project Syndicate, 2014.