Franjo Luković ove godine trči 'počasni krug' u svom maratonu na čelu najveće hrvatske banke, s aktivom od 106,5 milijardi kuna i tržišnim udjelom od gotovo 26 posto. Sa 22 godine frontmenskog staža on je i rekorder na domaćoj (i ne samo domaćoj) bankarskoj sceni.

Stoga ne čudi što je povlačenje koje se već nekoliko godina najavljuje – a u sporadičnim spekulacijama kuloari su dosad izlistali i dosta imena potencijalnih nasljednika – sa službenom potvrdom potkraj prošlog tjedna u javnosti ipak dočekano kao velika vijest. Među ostalim, i zato što domaća javnost nije sviknuta na to da se namjere kadrovskih promjena na vrhu objavljuju više od godinu dana prije isteka mandata. No, sami bankari reći kako se u ozbiljnim bankarskim grupacijama kadrovske promjene na vrhu ne donose i objavljuju pet do 12, bez obzira čiju odluku odražavaju. "Osim što je i u menadžerskim ugovorima obveza nadzornog odbora da menadžerima te razine izraze planove daljnjeg angažiranja ili zahvaljivanja dovoljno rano, takve su objave i znak pripreme tvrtke za promjene i uvođenje novih osoba u njihove buduće uloge", objašnjava jedan bankarski veteran, dodajući kako je to ujedno i poruka tržištu.

Iako će, dakle, Franjo Luković i zamjenik mu Milivoj Goldštajn još mjesecima formalno nositi svoje funkcije, za zaposlenike i menadžere Zagrebačke banke već danas zapravo počinju tranzicija i interna prestrojavanja za 'novo doba'. Utoliko sigurno ne treba imati ni iluzija da je informacija o tome da je matična banka već lansirala i imena Miljenka Živaljića i Marka Remenara kao kandidata koji bi u veljači 2015. trebali zasjesti na dvije vodeće upravljačke pozicije slučajno ili nekontrolirano 'procurila' u medije i da je potvrda iz banke bila tek re-akcija. Lukovićevo i Goldštajnovo povlačenje, uz to, svakako je zanimljivo i kao najava smjene generacija koje će po svoj prilici uslijediti (u nekim bankama već ove godine) i u nekolicini drugih vodećih banaka. Neki će to nazvati i "krajem ere bankarskih osobnosti koje su obilježile proteklih 20 godina u domaćem bankarstvu". Takve ocjene, pak, sugeriraju da za domaći bankarski sektor – ili barem njegov dominantni dio koji je u vlasništvu međunarodnih grupacija iz EU – slijede i mnogo važnije promjene nego što je to smjena generacija sama po sebi.

Te promjene mogle bi se svesti i na tezu da vlasnicima ovdašnjih banaka sve manje trebaju direktori stratezi ili direktori nacionalnih banaka, a sve više direktori podružnica. Oni koji stvari promatraju iznutra će reći kako je piramida odlučivanja već danas bitno drugačija nego prije, primjerice, četiri-pet godina. Razina odluka o kojima se danas za mišljenje mora 'pitati' matične banke, naime, već se jako spustila, do mjere da se njihov upravljački upliv osjeća gotovo na razini dnevnog odlučivanja i postupanja. A sljedeća bi se faza, prema insajderima, mogla očitovati u promjenama organizacije poslovnih procesa na način da se u (sve) većoj mjeri tzv. back office poslovi unutar hrvatskih podružnica počne seliti prema zoni virtualnog, 'clouding' poslovanja, a to znači prema maticama. Budući da na 'back office' uglavnom otpada i veći dio zaposlenih u bankama, to u srednjem roku znači i da bi broj zaposlenih u bankarskom sektoru mogao krenuti osjetnije silaznom putanjom. 

Novi zahtjevi
Sve u svemu, čini se da atributi kakvi su se nerijetko pripisivali Lukoviću – poput 'željezne ruke' ili 'snažne bankarske osobnosti' koja ga je s vremenom prometnula gotovo u opću imenicu domaćeg bankarske scene – više nisu značajke koje bi presudno utjecale na izbor upravljačkog vrha banke. Neki to iščitavaju i na način da strani vlasnici danas preferiraju profesionalne i nekonfliktne (neki će reći podložne i prilagodljive) izvršitelje. Kako god bilo, nominacija 53-godišnjeg M. Živaljića uklapa se u takvo viđenje današnjih preferencija stranih vlasnika, s tim da kao 'Lukovićev čovjek' on na neki način ipak sugerira i određenu vrstu kontinuiteta. Upućeni će istaknuti da je jak pečat njegovoj karijeri (od Gradskog poglavarstva do uprave HRT-a i Francka, a od 2007. i Zabe) dao prof. Jozo Previšić, kao i da mu se definitivno ne može odreći dobra umreženost, što svakako nije nevažna karakteristika. S druge strane, počeci karijernog uspona i menadžerskog stasanja Marka Remenara vezani su ponajprije uz Milivoja Goldštajna, odnosno Goldštajnovo ustoličenje na poziciju drugog čovjeka Zabe prije desetak godina, kad je uz diviziju investicijskog bankarstva preuzeo i velike korporativne sustave. Goldštajn je u posljednjih nekoliko godina slovio zapravo i za glavnog operativca Zabe. 

Velika izloženost
No, to znači da se u banci koja je u cjelini uspješno brodila i krizom upravo njemu pripisuje i dobar dio odgovornosti za probleme u segmentu poslovanja s korporativnim sektorom koji nadilaze utjecaj krize. Otprije je poznato, naime, da su u Bank Austriji koja je unutar grupacije Unicredit izravno nadležna za poslovne operacije u Hrvatskoj, zamjerali banci i pod povećalo stavili velike izloženosti prema nekoliko klijenata koji su s vremenom, tj. sa zahuktavanjem krize postali prilično rizični i problematični. Premda je u slučaju Lukovića i Goldštajna svakako bitan faktor povlačenja njihova dob i uvjeti za mirovinu, općenito su smjeni generacija koja je na pomolu nesumnjivo pogodovale i nuspojave krize – ali ne samo na domaće već i na matične banke. 

Ništa osobno
Hrvatski veterani iz velike petorke mahom više ni u matičnim bankama nemaju iste sugovornike. No, i burnih nekoliko proteklih godina zacijelo su vjetar u leđa želji za zatvaranjem jednog poglavlja u upravljačkim strukturama banaka. Od sage o 'švicarcima' i kontroverzama vezanim uz zakon o potrošačkom kreditiranju do loših kredita i tereta predstečajnih nagodbi. Ništa osobno, reklo bi se.