Trgovački lanac Spar u Hrvatskoj posluje od 2005. godine, a od tada se kompanija afirmirala kao jedan od većih stranih investitora u Hrvatskoj. Član Uprave Spara Hrvatska Danijel Vidiš za Poslovni dnevnik govori o uvjetima poslovanja u Hrvatskoj, poslovnim planovima Spara i glavnim trendovima na domaćem maloprodajnom tržištu.

Inozemni ulagači u Hrvatsku nedavno su objavili 'bijelu' knjigu s primjedbama koje koče investicije. Visoku poziciju drže česte izmjene zakona. 

Problem nisu samo česte izmjene zakona nego i inzistiranje da se zakoni odmah počnu primjenjivati, bez konzultacija i vremena za prilagodbu. Imamo i propise koje druge zemlje nemaju, na primjer KEUB za potrošnju brašna ili knjiga popisa u trgovinama. Ako takav propis nemaju ostale članice Europske unije moramo se zapitati je li to i nama stvarno potrebno. Ili, primjer s Intrastatom, od nas se traži obračun točan u lipu, u Sloveniji dopuštaju plus-minus deset posto. Slovenske tvrtke prijavljuju proizvode samo preko nomenklature, a naša carinska uprava traži i detaljan opis proizvoda. Slovenske tvrtke imaju obvezu Intrastat prijave samo za uvoz proizvoda, hrvatske moraju prijaviti i izvoz. Razgovarali smo s kolegama u više država i nitko ne traži preciznost Intrastata kakva je kod nas. U čemu je problem? Ako nešto vrijedi za 27 država Europske unije, zašto ne vrijedi i za nas?

Spomenuli ste i neprimjerene rokove?

Često se zakoni uvode u neprimjereno kratkom roku. Zakonodavac traži promjene u mjesec-dva, a softverske prilagodbe u većim korporacijama zahtijevaju puno više vremena.

Poduzetnici često prigovaraju i radu inspekcije, kakva su iskustva Spara?

Inspekcije su posebna priča. U listopadu, znači samo u jednom mjesecu, imali 44 inspekcijska nadzora u naših 25 trgovina. Nastavi li se ovakva praksa morat ćemo zaposliti osobu samo za rad s inspektorima, jer svaki se zapisnik mora primiti i obraditi te poslati odgovor. To od naše tvrtke zahtijeva angažman odgovorne osobe, a to košta i novca i vremena.

Ima li Spar sličnih iskustava s inspektorima u ostalim zemljama gdje posluje?

Na našim internim sastancima brojnost hrvatskih inspekcija uvijek izaziva čuđenje. U većini članica EU ukoliko postoji problem može se dobiti odgovor što treba raditi i potom svi inspektori, ali svi inspektori jednako, postupaju po tom rješenju. Dat ću primjer koji na žalost nije izmišljen. Spar gradi tipske objekte pa bi i oprema trebala biti svuda istovjetna, U Intersparu u Zadru su nam uvjetovali da se sudoper u mesnici iz higijenskih razloga aktivira laktom. U prvom Intersparu u Zagrebu tražili su aktiviranje senzorom, a u drugom Intersparu u Zagrebu pritiskom na pedalu. Ili, boce s alkoholnim pićima moraju na čepu imati markicu koja svjedoči da je proizvođač platio trošarinu. U našoj trgovini u Koprivnici inspektor je ustanovio da je na jednoj boci, u trgovini koja inače ima na tisuće boca, markica bila odlijepljena. Kazna za odlijepljenu markicu je 40.000 kuna. Ako se markica i odlijepila, slijedom dokumentacije se može potvrditi da je trošarina bila plaćena. Markica nije sama sebi svrha, ona je samo vidljiva potvrda da je trošarina plaćena. Smatrate li da je zadatak inspekcije provjeravati je li markica odlijepljena ili provjeravati je li trošarina naplaćena?

Spar je u Hrvatsku stigao 2005. i od tada je investirao više od 250 milijuna eura. S lokalnim vlastima dobro ste surađivali kod realizacije investicija ili je bilo problema?

Kroz dva iskustva ilustrirat ću situaciju. U listopadu 2012. u jednom većem gradu startali smo s postupkom za dobivanje dozvole za izgradnju supermarketa, dok smo u Čakovcu u taj postupak ušli tek u travnju ove godine.

U Čakovcu je objekt već otvoren i to još u listopadu, dok za drugi ni lokacijska dozvola još nije pravomoćna. Gradimo supermarket u zoni gdje je predviđen takav objekt, dakle investiciju koja donosi najmanje 30 radnih mjesta i vrijedi 6-8 milijuna eura. Za ilustraciju vrijednosti te investicije, cijela Hrvatska je prošle godine imala samo oko 800 milijuna eura stranih investicija.

I bivša, a pogotovo aktualna vlast tvrdi kako je poduzela niz koraka da olakša dolazak investitora.

Mi stalno pričamo kako smo otvoreni za investicije, a zapravo bi htjeli da nas investitori vuku za rukav i mole. Među razlozima za izostanak investicija nije samo visoka cijena radne snage. Tko u Hrvatskoj može  jamčiti da se od kamena temeljca do završnih radova neće izmijeniti i uvjeti i zakoni? Tko može jamčiti da ćete uopće moći graditi bez obzira na usklađenost s prostornim planovima?

Evo primjer. Gradili smo hipermarket s dozvolom i prethodnom energetskom suglasnosti. Objekt je bio gotov, ali nije bila priključena električna energija. U ugovoru je rok za priključenje šest mjeseci, no o ugovoru ne možete raspravljati jer ga sklapate s dosadašnjim monopolistom. Ako želite brži priključak morate HEP-u darovati i trafostanicu, objekt u kojem se ona nalazi, čak i zemljište.

Što vas je u realizaciji dosadašnjih investicija najviše iznenadilo?

Sigurno najviše Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u dijelu kojeg je odredba o nepovjerenju u zemljišne knjige, čija važnost je produljena do 31. prosinca 2014. Zamislite da ste investitor, uložite novac te dobijete i vlastovnicu, no to ipak ne znači da ste i vlasnik.

Imali smo takav slučaj u Zagrebu. Vjerovali  smo da smo kupili zemljište, platili smo ga, upisali smo se u gruntovnicu kao vlasnik, no grad tvrdi da je on vlasnik premda vlasništvo nije upisao punih 30 godina. To nas može koštati nekoliko milijuna eura. Kako u takvim okolnostima očekivati investitore?

Kao problem za dolazak investitora spominje se i zakon o radu, što je u njemu sporno?

Izmjene koje se u zakonu o radu planiraju ne odgovaraju na dva velika problema koja muče privatne tvrtke. Prvi problem je kako dati otkaz nekome tko se ne pridržava zakona i pravilnika o radu.

Čak i u socijalizmu ako je radnik nešto ukrao dobio bi otkaz, a danas je to gotovo nemoguće. Poslodavci su sretni uspiju li se riješiti takvih djelatnika kroz sporazumni raskid ugovora o radu. Takav se djelatnik bez problema može zaposliti kod sljedećeg poslodavca i ponovno nešto ukrasti. Ili, jedan primjer iz jedne druge tvrtke. Zaposlenik na bolovanju raznosi pizze.

Donosi pizzu čak i u tvrtku u kojoj je zaposlen. Kamera na ulazu ga snimi i što mislite je li to bio dovoljan razlog za otkaz?

Hoćete reći da zakonodavac nije regulirao ni problem krađe?

Nedavno je iznos bagatelne krađe podignut s tisuću kuna na   dvije tisuće kuna. Ima ljudi koji kradu po narudžbi, ali kradu samo do navedenog iznosa. Neke smo u krađi uhvatili već više od 10 puta u godinu dana. Ne možemo im zabraniti niti ulazak u trgovinu kao u drugim zemljama. Jedino što nam preostaje je privatna tužba. Mi kao veća tvrtka to možemo,  no ne zaboravite da to košta i traje. Krađe prati još jedan paradoks, i na ukradenu robu moramo platiti PDV. Nekada je postotak krađa bio uračunat u dozvoljeni manjak i time porezno priznat, danas više nije.

Vratimo se na bolovanja koja spominjete, Hrvatska je poznata po visokim stopama, no zar nisu moguće kontrole i sankcije za zloporabe?

Spar zapošljava 2200 radnika, ukoliko imamo razloga sumnjati tražimo nadzor bolovanja od HZZO. Međutim, do sada još nikad, nikad niti jedno bolovanje nije proglašeno neopravdanim. Nakon našeg zahtjeva za provjeru HZZO eventualno prekine bolovanje.

Međutim, najveći  problem u našem radnom zakonodavstvu o kojem nitko ne govori  je učinak samog rada. Što ako zaposlenik uredno dolazi na posao, ali niste zadovoljni njegovim učinkom? U drugim zemljama možete ga premjestiti na druge poslove ili mu dati otkaz uz plaćanje otpremnine i zaposliti nekoga tko će htjeti ili moći bolje raditi. U Hrvatskoj to zakonom uopće nije predviđeno. Manjkavosti našeg zakona o radu jako dobro su poznate stranim investitorima.

Što ocjenjujete izglednijim za hrvatsko tržište maloprodaje, dolazak novih trgovaca ili se prije mogu očekivati daljnja preuzimanja?

Ne vjerujem da će doći neki novi trgovci osim ako ne bude riječ o preuzimanju postojećih tvrtki. Očekivati da će netko ispočetka graditi nešto novo nije realno u situaciji kada je nacionalni BDP od 2008. do 2013. godine pao gotovo 13%. Kriza ostavlja trag, trgovci su u škarama. S jedne strane uslijed krize pada promet, a s druge strane rastu kamate zbog slabijeg rejtinga države.

Preuzimanje Mercatora od strane Agrokora ušlo je u fazu ocjene koncentracije, kako će se to povezivanje odraziti na tržište maloprodaje?

Donijet će tektonske promjene. Redefinirat će sve odnose ne samo na hrvatskom, nego i tržištima regije. Agrokor ulazi u Sloveniju i Crnu Goru gdje do sada nije bio prisutan. U Srbiji postaje trgovac broj dva, na bosansko-hercegovačkom prostoru će biti broj jedan. To će donijeti veliku promjenu u odnosu s proizvođačima.

Možda je još rano govoriti, no možete li ipak prokomentirati je li ulazak Hrvatske u EU donio bitnije promjene?

Hrvatska proizvodnja ulazak je dočekala dosta nespremno. U razgovorima s dobavljačima, kada su nas  pitali, upozoravali smo domaću proizvodnju što će se dogoditi ulaskom Hrvatske u EU. U drugim zemljama Spar organizacije su to već prošle pa imamo usporedivih iskustva. Sada imamo dosta zahtjeva hrvatskih proizvođača da im omogućimo kontakte na drugim tržištima. Ozbiljno smo tome pristupili  i nadamo se dobrim rezultatima.

U kuloarima se čuje da među svim trgovcima na policama Spara ima najmanje asortimana iz uvoza?

I mi smo se iznenadili ali, tako nam je nedavno neslužbeno rečeno od strane jedne državne institucije koja bi to trebala znati. Sve je počelo još prije lansiranja SPAR-ove vlastite diskontne robne marke S-budget. Ponudili smo partnerstvo manjim domaćim proizvođačima. U međuvremenu su količine znatno narasle, lokalni proizvođači dobro su iskoristili danu priliku.      

Kako se Spar kao multinacionalna kompanija snašao na lokalnom tržištu i uklopio u zajednicu?

Nedavno smo dobili priznanje grada Karlovca kao najveći donator pučke kuhinje Caritasa. Mogli bi i više donirati, no zapreka je zakonski okvir. I mi bismo htjeli dati više, a vjerujem i drugi pa treba mijenjati zakon.