Više od dvanaest tjedana nakon parlamentarnih izbora Njemačka je čekala na novu vladu. No iako su se poslijeizborni pregovori neuobičajeno rastegnuli, stranke se se vrlo malo sporile oko inozemne i sigurnosne politike.

Štoviše, kad su Kršćansko-demokratska unija kancelarke Angele Merkel i Socijaldemokratska stranka 27. studenoga konačno predstavile sporazum o koaliciji, radna je skupina za inozemnu i sigurnosnu politiku svoj posao dovršila dva tjedna ranije.

Piše: Wolfgang Ischinger, bivši veleposlanik i predsjedatelj Konferencije o sigurnosti u Munchenu

Osim nekoliko sitnih izmjena koje uglavnom glasnije odjekuju u domaćim okvirima nego kod europskih i međunarodnih partnera Njemačke (kao što je zahtjev za većom transparetnosti vlade u pogledu izvoza oružja autokratskim režimima), kontinuitet i porez i dalje će biti ključne riječi njemačke inozemne i sigurnosne politike.

Žele da ih puste na miru

Promatrači se možda ne bi složili oko toga je li stav njemačkog vodstva dobrodošao znak pouzdanosti ili odraz žalosnog manjka diplomatskih ambicija. One koji se nadaju aktivnijem njemačkom vodstvu nova bi vlada mogla razočarati. Velike ideje, pa čak i velika pitanja, vidno nedostaju u koalicijskom sporazumu.

To je uvelike odraz stava mnogih Nijemaca o sebi i svojoj budućnosti: odgovara im status quo, ne vide potrebu za daljnjim prijedlozima reforma, ne zanima ih velika strategija i najradije bi da ih puste na miru. Razmotrimo politiku o NATO-u. Brojne su njemačke vlade smatrale da bi taj savez trebao biti, ili da čak jest, mjesto za raspravu i odluke o ključnim sigurnosnim izazovima, no Njemačka u nekim prilikama nije bila voljna krizna pitanja preusmjeriti u sjedište NATO-a. A što se tiče omogućavanja vojne i civilne sigurnosti izvan onoga što koalicijski sporazum naziva “naše geografsko susjedstvo”, nova će vlada biti sklonija to prepustiti drugim regionalnim organizacijama. Razmislimo i o pitanju pristupanja Turske Europskoj uniji.

Trajno neslaganje koalicijskih partnera neće dopustiti proaktivnu ulogu Njemačke, već će kompromisno rješenje biti izostanak rješenja: ni da ni ne. Istovremeno se u koalicijskom sporazumu javljaju neke nove zanimljive perspektive. Kao prvo, glavni strateški cilj SAD-a u azijsko-pacifičkoj regiji opisan je kao prilika da Europa potvrdi koordiniranu inozemnu politiku koja konačno igra ulogu u razvoju politika suradnje u regiji. Štoviše, kako bi podupro taj cilj, koalicijski sporazum obećava da će nova vlada “prigrliti nove inicijative za jačanje i produbljivanje Zajedničke inozemne i sigurnosne politike” nakon sastanka na vrhu zemalja Europske unije u prosincu 2013. U to je uključen poziv na godišnju sjednicu Vijeća Europe o sigurnosti i obrani te strateška rasprava o svrhi inozemnih odnosa Europske Unije.

Osim toga, njemačka će vlada podprijeti europsku integraciju obrane te podržati osnivanje europske vojske kao dugoročni cilj. To možda u praksi ne poluči značajne rezultate, no jezik je u ovome dijelu sporazuma znatno manje mlak nego u ostalim dijelovima.

I na kraju, koalicijski sporazum odgovara na pitanje može li Njemačka biti pouzdan partner u vojnim misijama NATO-a i EU-a u potencijalno povezanijoj organizaciji obrane Europske unije. Prema odluci njemačkog ustavnog suda iz 1994., njemački parlament donosi konačnu odluku o razmještanju vojnih jedinica.

Međutim, njemački će partneri teško pristati na daljnju integraciju snaga ako Njemačka zadrži veto nad razmještajem svojih vojnih snaga. Koalicijski se partneri ne slažu oko hitnosti rješavanja ovog pitanja, no složili su se da će u roku od godine dana komisija razviti različita rješenja i modele za zaštitu prava njemačkog parlamenta te europske partnere uvjeriti da će zemlja kvalitetno doprinijeti razmještaju vojnih snaga.

Veća odgovornost

Da je Socijaldemokratska stranka, koja je prije nekoliko dana glasala o koalicijskom sporazumu, blokirala formiranje nove vlade (što se bilo vrlo malo vjerojatno da će se dogoditi), sukobi oko sigurnosnih i obrambenih pitanja ne bi za to biti krivi. Osim nekih detalja, oko toga prevladava konsenzus.

Za neke je to razlog za stvaranje podvojenih stavova. “Ne sviđa mi se ideja da Njemačka sebi pridaje previše važnosti kako bi drugima nametala svoju volju”, izjavio je nedavno njemački predsjednik Joachim Gauck.

“No ne sviđa mi se ni to da sebi umanji važnost radi izbjegavanja rizika ili solidarnosti.” Razumno je pitanje može li i hoće li Njemačka inozemna politika učiniti više. Nova koalicija donekle će osjetiti pritisak i razmotriti nužnost veće odgovornosti za međunarodno vodstvo, no odgovorit će jako polako i jako pažljivo. 

Stvar je sljedeća: od Njemačke nemojte očekivati iznenađenja. Ako se sjetite koliko je bilo teško većini, ako ne i svim zemljama EU suočavati se s izazovima ovih posljednjih pet godina, ovo su zapravo poprilično dobre vijesti.

© Project Syndicate, 2013.