Često nam je teško shvatiti kako države koje dobiju tako dobre gospodarske karte na kraju sve upropaste. Kao da pokušavaju izvršiti samoubojstvo skokom iz podruma.

Dva najekstremnija slučaja su Argentina i Venezuela, zemlje koje su imale velike koristi od visoke cijene svojih izvoznih dobara, ali su nekako uspjele promašiti cestu koja vodi prema prosperitetu i u konačnici skrenule u slijepu ulicu. Kad – tad će se morati okrenuti te početi slijediti vlastite tragove preko terena fiktivnog napretka. Zapanjuje činjenica da ovo nije prvi put da se neka od tih država zabila u ekonomski zid. Poznata je uzrečica da samo brijači uče na glavama drugih ljudi, ali neke zemlje kao da ne znaju učiti iz vlastitog iskustva. Možda je nemoguće utvrditi istinski razlog takve autodestruktivnosti. No moguće je opisati kakvim je kamenom popločan taj put prema paklu, bez obzira na namjere. 

Kontrola tečaja
Cijela stvar počinje kada određena neravnoteža uzrokuje opću inflaciju ili stavi neku ključnu vrijednost (obično valutni tečaj, ali i cijenu električne energije, vode i plina) pod pritisak povećanja. Tada vlada koristi svoju moć uvjeravanja da zaustavi rast cijena. Na primjer, Brazil je unio kaos u financijsko zdravlje svoje državne naftne kompanije Petrobras s ciljem održavanja cijena goriva niskima dok je Argentina uništila svoj sektor prirodnog plina instrumentima kontrole cijena.

I mnoge druge države previše su spustile cijenu električne energije i vode te zbog toga završile s manjkom. Međutim, stvar postaje još gora kada se vlade odluče na kontrolu valutnog tečaja. Uobičajena priča, koju su zgodno saželi pokojni Rudriger Dornbusch i Sebastian Edwards, ide ovako: preblaga fiskalna i monetarna politika potakne poplavu novotiskanog novca koji zatim zahtijeva više dolara nego što središnja banka može dati po trenutnoj vrijednosti valutnog tečaja. Umjesto da dopusti deprecijaciju valute ili postroži mjere, vlada se odlučuje za kontrolu valutnog tečaja te ograničava pristup dolarima onima koji ih "doista" trebaju, čime sprečava "špekulatore" da naude "narodu". Kontrola valutnog tečaja, koju obično prati i kontrola cijena daje vladi dojam da može sjediti na dvjema stolicama, onoj blagih mjera i onoj niske inflacije. Međutim kontrola vodi do paralelnog valutnog tečaja, koji je ili zakonit, kao u Argentini ili nezakonit pa čak i neobjavljen, kao u Venezueli. No dvije vrijednosti jednog dolara stvaraju goleme prilike za arbitražu. Dakle, dolar kojega kupite prema službenoj stopi može se prodati za gotovo dvostruko više na "crnom" tržištu u Argentini i zapanjujućih deseterostruko više u Venezueli.

Ponovite li tu igricu nekoliko puta, moći ćete si priuštiti privatni mlažnjak. Ništa ne postaje profitabilnije od prekomjerne naplate uvoza i nedostatne naplate izvoza. U Venezueli je tako više no igdje drugdje u svijetu profitabilnije uvoziti hranu i pustiti je da propadne. Sustav dvostruke valutne stope u konačnici podriva proizvodne poticaje i uzrokuje pad opskrbe uvoznim dobrima, zbog čega dolazi do kombinacije inflacije i manjka određenih proizvoda. No tu stvar postaje puno zanimljivija. S inflacijom javna potrošnja raste brže od državnih prihoda jer prihodi ovise o porezu na izvoz koji se računa po namještenoj službenoj valutnoj stopi. Dakle, kako vrijeme prolazi, fiskalni se računi automatski pogoršavaju te uspostavljaju začarani krug u kojemu monetizirani fiskalni deficit uzrokuje inflaciju i sve veći jaz na tržištu paralelne valutne stope, što pak pogoršava stanje u kojem se nalazi fiskalni deficit. U konačnici obuhvatna prilagodba službenog tečaja postaje neizbježna. 

Rast cijena
Na primjer, kada je Hugo Chavez 1998. prvi puta izabran za predsjednika, venezuelanski bolivar mogao se zamijeniti za 2610 kolumbijskih pesosa. Danas, unatoč nizu kontrola valutnog tečaja, bolivar vrijedi jedva 300 pesosa po službenom valutnom tečaju, a na crnom tržištu bi se mogli smatrati sretnim ako za bolivar dobijete 30 pesosa. Nije nikakvo iznenađenje što cijene u Venezueli u jednom mjesecu porastu više negoli u dvije godine u susjednoj Kolumbiji. Zašto se države odlučuju za takvu strategiju? Svaki sustav rađa pobjednike i gubitnike.

U Argentini i Venezueli pobjednici su oni koji imaju povlašteni pristup stranim valutama, oni koji imaju koristi od rastrošnosti vlade, oni koji se mogu zaduživati po negativnim realnim kamatnim stopama koje nastaju uslijed preblagih mjera i oni kojima ne smeta čekanje na kupovinu rijetko dostupnih namirnica u predugim redovima.Takav sustav katkad stvara samoodrživi sklop uvjerenja, što je možda objašnjenje zašto zemlje poput Argentine i Venezuele opetovano završavaju u slijepoj ulici. Upravo zato što toliko poduzeća zarađuje od racionalizacije valutnog tečaja umjesto stvaranjem vrijednosti jednostavno je smatrati da tržište ne obavlja svoju svrhu, da poduzetnici poduzimaju prekomjerne rizike i da ih vlada mora kontrolirati nametom "poštenih" cijena. 

© Project Syndicate, 2013.