Prošlotjedni slučaj opoziva jedinog preostalog člana Uprave ACI-ja Dražena Nikolića zasjenio je podatak da je to ujedno i prvi slučaj u korporativnom upravljanju državnih tvrtki da se “spušta“ dosadašnja predsjednica NO-a iz tog nadzornog tijela na novu funkciju vođenja poslovanja društva čiji je menadžement dotad nadzirala. Presedan koji se upravo događa u ACI-jevim organima upravljanja i nadzora višestruko je intrigantan. Pravo je pitanje što država preko svojeg NO-a, odnosno Uprave planira s tom kompanijom. Usto, izvjesne kontradikcije postoje i u vezi samih smjena koje ni tvrtki, NO-u i novoj Upravi, ne idu na ruku zbog stalnog privremenog menadžmenta.

Perspektivna tvrtka

Neke su vezane uz činjenicu da je ACI zapravo itekako perspektivna tvrtka za koju mnogi kažu da je pravi “dragulj” čiji će se potencijal otvoriti planiranom dokapitalizacijom i privatizacijom. Kontradiktorne su, pak, i okolnosti smjene koje ne idu u prilog rasvijetljavanja uzroka zbog čega ta državna tvrtka u posljednje vrijeme mijenja uprave kao “čarape”. Kompanija je prilično zapuštena cijeli niz godina, a sad je u turbulentnoj fazi. USKOK češlja i pretvorbu i kasnije poslovanje ACI-ija. Na udaru je, primjerice, posebno pitanje velike imovine koja nije ušla u pretvorbeni elaborat. Procjena vrijednosti ACI-ija bazirana je na procjeni vrijednosti njegovih nekretnina iz doba Domovinskog rata. No, uoči presudnih zbivanja vezanih uz novu fazu razvoja novi NO smijenjuje jednog po jednog menadžera kojeg je zapravo sam izabrao. I tako u nedostatku menadžerskog kadra, NO povjerenje daje, kome drugome, nego li sebi, odnosno svojoj predsjednici kojoj će to biti prvo iskustvo u vođenju poslovanja.

Smjena koja je tome prethodila obrazložena je Nikolićevom navodnom samovoljom (nije tražio suglasnost za marketinške troškove što je, tvrdi ACI, suprotno odluci NO-a, a što on u potpunosti demantira) što u širem kontekstu gledajući nije uvjerljivo. Tako se priča i da je novi potez NO-a privukao pozornost nekih članova Vlade koji se raspituju je li NO siguran u to što radi. Nakon što je NO postavio svoju predsjednicu na čelo Uprave spekulira se i da će još jedna članica NO-a prijeći u Upravu jer se i tako drugi član uprave mjesecima tražio. Opcija da nadzornici u toj kompaniji, osobe od povjerenja, postaju novi ACI-jevi menadžeri miriše na previše upliva politike. Nadalje, pitanje je je li NO pripremao smjenu Nikolića, pa je moguće iskoristio prigodu kad je on zatražio suglasnost za sporazumni raskid ugovora s marketinškom agencijom. O službeno navedenim razlozima smjene smjenjeni menadžer tvrdi da nisu pravi. Tvrdi da iza toga stoje stoje drugi razlozi, te da je on spreman štititi svoja prava sudskim putem.

Raskid ugovora

Smanjujući ovlaštenje Uprave spuštanjem limita iznosa do kojeg menadžer može samostalno donositi odluke, NO je prividno pojačao svoju kontrolu, no kad je od njega zatražena suglasnost u skladu s novim limitom, on je smijenio Nikolića. On, pak, tvrdi da gotova dva mjeseca, počevši od sredine svibnja, nije ni vodio poslove marketinga. Dolaskom na direktorsko mjesto, kako tvrdi, zatražio je pravno mišljenje i potom predložio NO-u da odobri sporazumni raskid ugovora s marketinškom agencijom. Tako bi se, po njemu, spriječili nepotrebni troškovi. Na kraju se taj prijedlog NO-u, po principu “pile naopako”, okrenuo protiv njega, a sporni ugovor vjerojatno je i dalje na snazi jer se bez suglasnosti NO-a legalno ne može raskinuti. Nije jasno hoće li ugovor završiti svojim istekom, kao i kakav će prijedlog u vezi marketinških projekata NO dobiti od nove Uprave.  

I tako dolazimo u srž stalnih nesporazuma u segmentu korporativnog upravljanja državnih tvrtki. Biti član NO-a i biti član Uprave, osobito one male – jednočlane ili dvočlane, gdje je takav član nužno operativni direktor, ogromna je razlika. Član NO-a može biti skoro svatko uz određena stručna znanja jer on ne donosi operativne odluke i o njemu ne ovisi poslovanje. Za razliku od toga član Uprave mora imati menadžerske sposobnosti i iskustvo, poslovanje upravo leži na njemu. Ako je sve dobro, on je za uspjeh zaslužan. U izboru člana NO-a može se pogriješiti, ali to se ne bi smjelo protezati na Upravu. Ima logike, primjerice, u tome da je profesor u NO-u, ali nema logike kad je na operativnoj menadžerskoj funkciji, neki komentiraju. Član NO-a nema potrebe, a nema niti ovlaštenja stupati u odnos s poslovnim partnerima društva. Za razliku od toga, članu Uprave je odnos s NO-om sekundaran, on je primarno orijentiran na klijente, bankare, radnike. U tom smislu zahtijeva menadžerska iskustva, a to nije pitanje samo stručnosti. Menadžerska znanja i vještine, svi tvrde, ne treba miješati sa stručnošću koja je potreba za funkciju člana NO-a. Što se tiče Zakona o trgovačkim društvima, on je dozvolio premosnicu kad se društvo ne može dogovoriti oko člana Uprave. Ali, samo privremeno. U ACi-jevom slučaju, umjesto da je NO riješio pitanje drugog člana, doveo je u pitanje i prvog člana. Privatna tvrtka sigurno ne bi na taj način uređivala svoj menadžment.