Ulazak alternativnih opskrbljivača električnom energijom na hrvatsko tržište tarifnih kupaca – kućanstava i malih poduzetnika – ranije ove godine, početak je prave liberalizacije hrvatskog tržišta energije. Dapače, moglo bi se čak zaključiti kako se radi o stvaranju tržišta energije, s obzirom da je ono u Hrvatskoj do sada postojala samo u najužem mogućem značenju te riječi. Dakle, energija se prodavala i energija se kupovala, no sva ostala obilježja modernog tržišta su izostala.

Niti su potrošači imali mogućnost izbora od koga će energiju kupovati, niti su opskrbljivači – barem što se električne energije i prirodnog plina tiče – imali slobodu odlučivati kojim će potrošačima prodavati, a kojima ne. Na takvom tržištu, utemeljenom ne na principima slobodnog izbora i nadmetanja, već nametnutog arbitrarnog dogovora, i sama cijena bila je posljedica regulativne odluke državnog – političkog – tijela.

A uz reguliranu cijenu, centraliziranu proizvodnju i distribuciju, u potpunosti je eliminiran rizika, ali i odgovornost krajnjih potrošača. Utoliko, jasno je kako bi otvaranje energetskog tržišta moglo biti jedan od najvažnijih ekonomskih i općedruštvenih trendova koji bi mogao rezultirati golemim promjenama u načinu na koji se domaći građani i poduzeća odnose prema energiji. Formalno gledajući, liberalizacija hrvatskog energetskog tržišta počela je još 2008. usklađenjem domaćih zakona sa stečevinom EU.

Primjerice, prema Zakonu o tržištu električne energije, od 1. srpnja 2008. svi kupci električne energije mogli su slobodno izabrati svog opskrbljivača električnom energijom, odnosno stekli su status povlaštenog kupca. Samo su kupci iz kategorije kućanstva i tzv. mali kupci imali mogućnost biti opskrbljivani po reguliranim odnosno tarifnim cijenama u sklopu obveze javne usluge, ako nisu željeli slobodno odabrati svog opskrbljivača na tržištu. Pa ipak, proći će još punih pet godina, prije nego što će ijedan alternativni opskrbljivač krenuti u ozbiljnu kampanju s ponudom za rezidencijalne potrošače.

Kod prirodnog plina situacija je još gora. Od 2008. i formalnog otvaranja do danas niti jedno kućanstvo nije promijenilo opskrbljivača. Dapače, iako se već za ovu jesen najavljivao ulazak alternativnih opskrbljivača na tržište prirodnog plina, no ti planovi su odgođeni. Kako tehnički nije moguće na tržište ući usred sezone grijanja, a nema nikakvog smisla usred ljeta kad je je potrošnja znatno manja, evidentno je da jeftiniji plin domaća kućanstva neće biti u prilici kupovati prije sljedeće jeseni. Na kraju, i tržište naftnih derivata, iako formalno u najvišoj fazi liberalizacije, i dalje je iznimno čvrsto regulirano.

Cijena naftnih derivata u Hrvatske se i dalje određuje putem administrativne formule Ministarstva gospodarstva svaka dva tjedna. Ta formula svim igračima na tržištu načelno garantira određeni profit, no intervencijama u visinu trošarina tijekom posljednjih godina, kao i padom potrošnje u Hrvatskoj, taj profit je istopljen. Utoliko, i na tom dijelu energetskog tržišta određena deregulacija uskoro će se morati dogoditi. Predstojeća liberalizacija, utoliko, bit će vrijeme velikih poslovnih prilika, ali i opasnosti. Liberalizacija bilo kojeg tržišta kompleksan je proces koji zahtijeva dobru strategiju, preciznu izvedbu i kontinuiranu sposobnost prilagodbe  novim trendovima na međunarodnom energetskom tržištu. Liberalizacija tržišta energije vjerojatno je jedan od najvažnijih dosega zajedničke politike Europske unije. Taj proces krenuo je još početkom prošlog desetljeća, a do danas tržišta svih zemalja članica ušla su u njega. Doduše, u nekim državama poput Velike Britanije liberalizacija počela je ranije i dosegla vrlo visoki stupanj, dok je na nekim tržištima bila znatno slabija. No, kroz proces liberalizacije stvorene su osnove formiranja integriranog europskog tržišta energije.

Iako će mnogi danas izraziti sumnju prema krajnjim rezultatima tog procesa, teško je postići konsenzus oko toga kako taj uspjeh ili neuspjeh mjeriti. Kada je cijeli proces pokrenut, četiri ključna cilja su bila određena. Osim stvaranja pan-europskog tržišta, to je bilo stvaranje konkurencije među opskrbljivačima, poticanje stvaranja razvoja boljih usluga, te smanjenje cijena energije. Pa je li onda liberalizacija ostvarila te ciljeve?

1. Je li porasla konkurencija na energetskom tržištu?

Ovaj cilj nedvojbeno je ispunjen. Danas u Europi postoji tek par država, i to samo među novijim članicama, gdje neki mali potrošač ili tvrtka u svakom trenutku ne mogu prikupiti barem tri ponude pri nabavi električne energije ili plina. Prve benefite takve konkurencije odnedavno uživaju i hrvatski potrošači, naročito oni u poslovnom sektoru, koji su sada suočeni i s mogućnošću da zbog žestoke tržišne borbe i nadmetanja za svakog klijenta često kupuju energiju i ispod njezine realne tržišne cijene. Dakako, razina konkurencije u Europi varira od tržišta do tržišta, a ponekad je i privremeno nedostupna. Primjerice, poznat je slučaj nestašice prirodnog plina na tržištu Belgije u zimu 2005./2006., kad su svi opsskrbljivačio iskoristili porast cijene plina u Velikoj Britaniji, te značajne količine preusmjerili na to tržište, izazivajući nelikvidnost u svojoj matičnoj zemlji.

Često se doseg liberalizacije gleda samo kroz postotak promjene opskrbljivača, no pitanje je koliko je to realna mjera. U nekim državama unatoč  iznimno visokom stupnju liberalizacije i tržišne kompeticije, postotak prelaska ostaje nizak, vjerojatno kao posljedica konzervativnih navika potrošača. No, primjerice, samo u prvoj polovici 2011. u Njemačkoj je čak 4,5 milijuna obitelji promijenilo opskrbljivača, što nikako nije zanemariv broj.

2. Nude li se potrošačima bolje usluge?

Liberalizacija tržišta, naročito u segmentu električne energije, nedvojbeno je rezultirala nastankom nekih novih usluga – ranije nepoznatih na reguliranim tržištima. Dakako, većina ih je vezana za razne tarifne pakete, a ponekad i modele korištenja, s različitim tarifama za različite periode dana ili tjedna. Ipak, liberalizacija tržišta, u kombinaciji s nekim novim trendovima, dovela je i do inovativnijih proizvoda, kao što su ponude certificirane zelene energije, kojom pojedinci i poduzeća imaju mogućnost smanjivati svoj fosilni otisak.

Ipak, što se poslovnih potrošača tiče, uvjerljivo najvažnijima, ali i najkompleksnijima za uvođenje pokazale su se usluge hedgeiranja, odnosno zaštite od fluktuacija cijene. U reguliranim sustavima rizik takvih naglih promjena cijene u potpunosti je prebačen na opskrbljivače, no u dereguliranim sustavim dio odgovornosti se prebacuje  i na potrošače. Onim potrošačima, naročito proizvodnim poduzećima, kojim cijena energije predstavlja značajnu komponentu u cijeni konačnog proizvoda, bitno je zaštititi se od njezinog naglog rasta. Utoliko, zadaće je opskrbljivača da im ponude takve tarife, no pojedine velike energetske kompanije, naročito u Italiji i Španjolskoj, dugo su se tome opirale.  Pa ipak, upravo su takve usluge pomogle mnogim europskim poduzećima da izbjegnu katastrofu za vrijeme naglog rasta cijena energije 2007. i 2008. godine.

Oni koji se nisu zaštitili, pak, imali su ogromnih problema, no upravo to i je glavna posljedica liberalizacije. Kupci moraju početi snositi odgovornost za svoje energetsko ponašanje.

3. Je li cijena energije pala?

Oko ovog pitanja se lome koplja. Objektivan odgovor vjerojatno jest taj da liberalizacija sama za sebe nužno ne vodi manjim cijema energije, ali, ukoliko se provede kako treba, može rezultirati takvim ishodom. Dokazi takvog zaključka mogu se naći i u domovini liberalizacije – Sjedinjenim Američkim Državama. Prema svojedobnom istraživanju Institute of Public Utilities pri sveučilištu Michigan, prosječna cijena električne energije u državama koje su zadržale regulaciju, u razdoblju od 2002. do 2006. godine porasla je 21 posto, dok je istodobno cijena struje na dereguliranim tržištima skočila čak 36 posto.

Cijena energije u Europi danas je viša nego što je bila prije deset godina, no i znatno niža nego prije pet. Ta cjenovna kretanja posljedica su brojnih trendova, a ne samo liberalizacije, no o nekim efektima ipak se može argumentirano raspravljati. Primjerice, evidentno je da je upravo deregulacija europskih energetskih tržišta bila poticaj za sve jače težnje k odmicanju od tradicionalnih dugogodišnjih ugovora o nabavi plina i doređivanju cijene temeljem kretanja cijene nafte. Tržšte se okrenulo spot cijenama – kratkotrajnim ugovorima temeljenim na trenutačnoj cijeni na burzi – a ta cijena danas je otprilike dva i pol puta niža od starih indeksiranih cijena. Drugi važan efekt je činjenica da padom cijene ključnih energenata, može rezultirati time da je cijena konačne energije u dereguliranim sustavima niža nego u reguliranim, što se nedavno moglo prepoznati na primjeru Francuske i Njemačke. U konačnici, može se zaključiti kako je liberalizacija rezultirala većom transparentnosti sustava utvrđivanja cijena.

4. Je li stvoreno paneuropsko energetsko tržište?

Zasad je još uvijek to tržište u povojima, no naznake nečega što bi se moglo okarakterizirati kao jedinstveno EU tržište može se nazrijeti, naročito u segmentu prirodnog plina. Primjerice, kompanije danas imaju mogućnost s pojedinim velikim opskrbljivačim sklopiti jedinstvene ugovore za opskrbu u više zemalja Europske unije. Ugovori se sklapaju po jednoj tarifi, primjenjuju se isti ugovorni uvjeti i što je najvažnije – mogućnost manipulacije količinama. Pojednostavljeno rečeno, takvi ugovori omogućavaju ima da izbjegnu penale ukoliko su na jednoj lokaciji potrošili manje od plana, a na drugoj više – pod uvjetom da je ukupna potrošnja u okvirima ugovorenih količina. Takve ugovore, primjerice, za nabavu električne energije trenutno je nemoguće sklopiti.

Glavni razlog tome je nedostatak prijenosnih kapaciteta između država, što pokazuje kako liberalizacija nije pitanje samo donošenja adekvatne regulative, već zahtijeva i značajna ulaganja u infrastrukturu. Mnoge države još uvijek nisu spremne punom snagom krenuti u tom smjeru, no otvaranja energetskog tržišta dugoročno je neumitno. Države moraju zadržati određene mehanizme kontrole, no inzistiranje na reguliranim tržišnim odnosima u konačnici je tek mehanizam subvencije neefikasnosti i neodgovornosti u ophođenju prema energiji. Upravo zato Hrvatska nema alternative.

Otvaranje energetskog tržišta je proces koji je neumitan, ali mora biti precizno planiran i proveden. Domaći potrošači već imaju iskustvo s lošom liberalizacijom tržišta telekomunikacijskih usluga, koja je u konačnici rezultirala propašću alternativnih opskrbljivača i stvaranjem jakog duopola. Na tržištu energije, takva greška ne bi smjela biti ponovljena.