Postajemo zarobljenici vlastitih ciljeva

Autor: Alan Žepec , 17. listopad 2013. u 22:00

Organizacije se pretvaraju u bojna polja gdje se moderne robove “goni” da ostvare zacrtane ciljeve koji se emailom spuštaju s više razine hijerarhije.

Hrpa je knjiga zadnjih godina napisana o moći našeg stvaralačkog potencijala. Uglavnom se govori o tome kako mi imamo sposobnost kreirati vlastitu stvarnost snagom svojih misli.

Na jednoj razini to je istina. I sam imam to iskustvo. Prije nekoliko godina sam napisao koliko želim da moja firma ima promet. Zadnje tri godine razlike u odnosu na moju želju su manje od 1%, a sadržaj onoga što radim i gdje radim se potpuno promijenio. Organizacije danas funkcioniraju kroz planiranje, ciljeve, KPI-eve… U ekskluzivnoj srednjoj školi British School u Šangaju, profesori s djecom na početku godine dogovaraju ciljeve po pojedinom predmetu.

Političari se nadmeću prognozirajući cilj oko BDP-a za tekuću godinu. Okruženi smo porukama i idejama o važnosti ciljeva, sve dok jednog dana sami ne postanemo zarobljenici tih istih ciljeva. Organizacije se pretvaraju u bojna polja gdje profesionalni plaćenici "gone" moderne robove koje zovemo "članovi tima" da ostvaruju "zacrtane" ciljeve koji su se emailom spustili iz gornjih hijerarhijsko- nebeskih razina. Ako se cilj ne ostvari posljedica je eliminacija plaćenika. Ali nisu samo organizacije i ljudi unutar njih taoci ciljeva. Osvrnimo se samo malo na sebe.

Siguran sam da imate svoje ciljeve i da neostvarenje tih ciljeva ili strah od posljedica neostvarenja ciljeva u jednom trenutku počne proizvoditi osjećaje frustracije, potištenosti, anksioznosti… Tada se počnemo još jače boriti ili se povlačimo i odustajemo. Odustajanje je potencijalni gubitak novaca ili do tada uložene energije, a borba nas stavlja u još veći stres. Stres s druge strane kratkoročno može povećati našu operativnost, ali nam opasno smanjuje kreativnost, ubija intuiciju i zapravo nas udaljuje od pronalaska rješenja koji vodi prema cilju. 
I, šta sad? Rješenje se nalazi u prostoru između.

Kao i za mnoge druge stvari, ekstremi ne funkcioniraju, već je mudrost u srednjem putu. Kada govorimo o ciljevima, srednji put je prostor gdje imamo cilj, a slobodni smo od ishoda tog cilja. Sva naša energija treba biti usmjerena na proces i put, na činjenje, akcije i promišljanje koje vodi prema cilju.

Međutim, konačni rezultat prepuštamo Bogu, univerzumu, sudbini ili kako god to zvali. Mi imamo kontrolu samo nad svojim mislima, ponašanjem i akcijama. Vrijeme kad će se nešto dogoditi, kako će se dogoditi i da li će se uopće dogoditi pripada dimenziji nad kojom mi nemamo kontrolu. Zato si dajmo ciljeve, a onda ih pustimo papiru na kojem se nalaze.

To ne znači pasivnost. Dapače, trebamo biti u procesu i putu prema cilju vrlo aktivni, vrijedni i uporni, ali iz prostora opuštenosti, fleksibilnosti i igre. Natjecanje se onda svodi na kreativnu igru, a život na stvaralaštvo i učenje.

alan.zepec@qacademy.hr

Komentari (1)
Pogledajte sve

Pametan članak. No današnje društvo je natjerano na bjesomučnu trku u svemu. U dokazivanju, u ostvarenju prometa, u postizanju visoke pozicije.

Onaj koji si priušti luksuz opuštenosti, u očima takvog neprirodnog društvenog stanja biti će smatran manje uspješnim pa i neuspješnim, što za sobom povlači i materijalne posjedice.

Dosta teška dilema

New Report

Close