Globalna financijska kriza koja je otpočela 2008. godine kao i njezine posljedice prouzročile su gubitak povjerenja ne samo u tržište, nego i u sposobnost demokratskih vlada da osiguraju ravnomjernu raspodjelu dobiti tržišnog rasta.

Veliki broj ljudi diljem svijeta boji se ili je bijesan zbog raznoraznih privrednih, financijskih, poreznih, trgovinskih i klimatskih problema te je uvjeren kako tajno društvo bankara, korporacija i ostalih pripadnika elite iz skupine zemalja G-20 putem međusobnih dogovora vrši monopol nad koristima globalizacije.

Nedoumice ekonomista

Međutim tek su rijetki, bili oni obični građani ili stručnjaci za međunarodnu ekonomiju, svjesni da su naše naizgled slabe i neučinkovite multilateralne institucije najbolja nada svijeta za uspješno upravljanje i demokratizaciju globalnog tržišta. Samo su te ustanove sposobne spriječiti monopol elite i uskog kruga igrača koji dugoročno ugrožavaju globalni boljitak.

Treba imati na umu da sve veći broj ekonomista pomno pazi na potencijalno negativne učinke nesputanih globalnih tržišta. Sve je jači strah da prekogranična mobilnost kapitala otežava prikupljanje poreza i provođenje financijske regulative na domaćim tržištima te da trgovinski sporazumi u kombinaciji s globalnim lancem opskrbe pridonose pogoršanju situacije glede gubitka radnih mjesta u razvijenim zemljama svijeta. Nadalje, globalna integracija znači da nevolje u eurozoni prijete privredi u SAD-u, dok američke nesuglasice vezane uz maksimalni iznos duga prijete financijskim tržištima diljem svijeta.

Istodobno su mnogi ekonomisti u jednakoj nedoumici vezano uz "globalna" pravila i institucije kao i obični građani. Zabrinjava ih sumnja da međunarodna tijela koja nisu podložna demokratskom nadzoru olakšavaju bogatim moćnicima sa značajnim poznanstvima da okrenu stvari u svoju korist. U knjizi Danija Rodrika iz 2011. pod nazivom Paradoks globalizacije (The Globalization Paradox) kritiziraju se zagovornici globalizacije zato što zahtijevaju potpunu liberalizaciju vanjske trgovine i kapitalnih kretanja. Autor tvrdi da bi državni prioriteti trebali imati prednost u slučajevima kada se demokratski ustanovljeni društveni sporazumi nađu u srazu sa zahtjevima globalizacije. Istina je da svjetska "vlast" zna otići korak predaleko, kada se primjerice pravila Svjetske trgovinske organizacije ne podudaraju sa zdravorazumskim lokalnim mjerama za zaštitu okoliša ili kada zahtjevi MMF-a prema zemljama u razvoju koje traže zajam sputavaju potencijale kreativnih načina postizanja rasta ili mjere usmjerene k smanjenju siromaštva. Također je istina da se zemlje ovisne o institucijskoj pomoći i zajmovima MMF-a često nađu pod neželjenim pritiscima da pristanu na neupućene zahtjeve inozemnih igrača, kao u slučaju preuranjenog otvaranja kapitalnih tržišta u Aziji 1990-ih ili silom provedene politike štednje u Grčkoj i Španjolskoj u posljednjih nekoliko godina.

No postoji i pozitivniji način sagledavanja ovoga problema. Katkad čak i moćne suverene države upotrebljavaju globalne obveze ne bi li provele zdravorazumske mjere koje bi u drugačijim okolnostima bilo teško pokrenuti i održati. Tako je sporazum zemalja skupine G-20 iz 2009. kojim su se obvezale suzdržati od politike protekcionizma u razdoblju nakon vrhunca globalne financijske krize uistinu i uspio spriječiti pojavu protekcionizma. Danas bi sporazum zemalja skupine G-8 ili G-20 o razmjeni poreznih podataka mogao poslužiti kao potpora bazama o državnom dohotku i ugledu vlada po pitanju poštenog i pravednog poreznog sustava.

Otvorene institucije

Ono što nije toliko očito jest da kada vlade financiraju MMF one na taj način mogu izbjeći domaći politički otpor prema pružanju pomoći državama u nevolji ili prema pravilima koja donose korist samo dugoročno. Naime usađivanje pravednih pravila o trgovanju, financijama, razvoju, klimatskim promjenama i ostalim važnim pitanjima u glavne globalne institucije kao što su MMF i Svjetska banka danas je značajnije no ikad, imajući u vidu uspon Kine i ostalih brzorastućih gospodarstava. Nove sile zajedno sa starim silama mogle bi imati koristi od uzajamno dogovorene globalne suzdržanosti od kratkovidnog i uskogrudnog razmišljanja usredotočenog na domaća pitanja.

Globalna pravila i institucije imaju moć olakšati i povećati izglede da sve uključene strane imaju na umu svekoliki interes vlastitih građana, a time i globalne zajednice. Nadalje, poštena pravila globalne utakmice pridonose "demokratizaciji" svjetskog tržišta, osobito ako su ukorijenjena u institucijama koje obilježava visok stupanj autonomije i iznimno stručno osoblje. Ne bismo se trebali iznenaditi kada čujemo da su glavne žrtve antiglobalista, dakle Svjetska banka, a sve češće i MMF te WTO, puno otvorenije i transparentnije od mnogih svojih država članica. Upravo stoga predstavljaju sredstvo kojim obični građani mogu zahtijevati pravednije zakone i mjere.

© Project Syndicate, 2013.