Od povijesnog donošenja Stabilizacijskog programa kojim je 4. listopada 1993. utvrđen početni tečaj 4444 hrvatska dinara za jednu marku i ekspresno zaustavljena dramatična hiperinflacija prošlo je 20 godina.

U povodu godišnjice najupečatljivije akcije u hrvatskoj fiskalno-monetarnoj povijesti Večernji list okupio je ljude koji su sudjelovali u njezinim pripremama. Nikica Valentić, Borislav Škegro, Željko Rohatinski, Žarko Miljenović, Velimir Šonje i Zoran Anušić nisu pritom samo evocirali sjećanja na to, kako kažu “vrijeme ponosa”.

Dali su i svoje viđenje kakav odgovor zahtijevaju današnji ekonomski problemi te je li i na koji način Stabilizacijski program ‘93. u tom smislu poučan i/li inspirativan.

Proračunski deficit danas je veći od cijeloga proračuna za 1994., koji je iznosio 19 milijardi, podcrtao je Valentić. Hrvatska može još ove godine krpati zaduživanjem toliki manjak, kaže, no njega treba smanjivati, i to ne povećanjem poreza ili na inflaciji već hitnim i odlučnim strukturnim reformama. Škegro pak upozorava da je realni BDP ono što se dijeli, a naš je BDP tijekom krize smanjen oko 12 posto. A savjetnik guvernera HNB-a Miljenović reći će kako vanjski dug Hrvatske na razini oko 100 posto BDP-a i bez novih deficita implicira jako velike potrebe za financiranjem.

Pitanje reformi u osnovi se svodi na veću efikasnost sustava, odnosno svega što se reflektira na fiskus, a to je pogrešno tumačiti kao ukidanje socijalne države ili svoditi samo na priču o bolnim rezovima, upozoravaju Šonje (Arhivanalitika) i Miljenović. U pogledu poduzimanja reformi, međutim, kao mogući problem navode dva pitanja: kompetencije i (političke) volje.

U rješavanju ekonomskih problema, prema Valentiću, sam program je relativno lako napraviti. Za uspjeh su važniji ekipa koja ga provodi i vođa tima, jer za te poteze treba osigurati podršku. “Bolje je pasti muški nego propadati pomalo”, mišljenja je on.

Politička scena danas, doduše, izgleda bitno drukčije nego devedesetih pa je i pitanje te podrške nešto složenije. “Reforme su nerijetko složene i traže više od jednog političkog ciklusa. Zato bi nekoliko jakih političkih stranaka moralo postići dogovor oko ključnih reformskih poteza”, napominje Anušić. No, pitanje je jesu li vodeće političke opcije zrele za traženje i postizanje takva suglasja?

U funkcioniranju izvršne vlasti faktori političke ekonomije često imaju prejak pečat i koče reforme. “Ne smijete ljudima obećavati ono što se ne može realno isporučiti”, kaže Škegro. I Šonje drži da se zbog olakog i pretjeranog davanja obećanja kod nas još uvijek “živi u iluziji da se i dalje može ovako nastaviti”.

Kontinuitet, a ne zaokret sugerirale su i nedavno predstavljene Smjernice ekonomske i fiskalne politike prema kojima Vlada i za iduću godinu predviđa rast rashoda i deficita. No, Anušić te smjernice tumači više kao radnu verziju. Na to ga upućuje i to što na kraju tog dokumenta Vlada u duhu “undo” pristupa konstatira da se očekuje otvaranje procedure prekomjernog deficita (EDP).

I Miljenović u vezi s potezima Vlade u 2014. kaže kako polaže nade u pritisak Europske komisije s jedne strane i pritisak financijskih tržišta s druge. “Ili vas discipliniraju institucije ili tržišta, ali ne možete staviti glavu u pijesak i misliti da se ništa neće dogoditi. Imamo ogromne potrebe za refinanciranje duga, a to zahtijeva poduzimanja mjera i poteza za fiskalnu konsolidaciju.

Bez smanjenja potreba zaduživanja države ni pokušaji da se mjerama monetarne politike potakne realni sektor gospodarstva ne daju prave rezultate, to je moguće samo uz konzistentnu ukupnu politiku, kaže bivši guverner Rohatinski. Izbijanjem krize bilo je pokušaja takva usklađivanja fiskalne i monetarne politike. No kreiranje dodatne likvidnosti za privatni sektor kroz modele kreditiranja s bankama i HBOR-om dalo je rezultate ispod očekivanja i ispod realnih mogućnosti.

“Situacija se u tom smislu nije promijenila. No, u uvjetima kad se banke razdužuju prema inozemstvu, a stanovništvo i poduzeća se razdužuju prema domaćim bankama, ostati na konstataciji da je likvidnost u bankarskom sustavu relativno visoka čini se prilično pasivnim stavom. Potreban je aktivniji pristup i HNB-a i banaka, ali to ne može biti odvojeno od kretanja u fiskusu”, zaključuje Rohatinski.

* Na hiperinflaciju kao komandosi, a ne kamikaze

Hiperinflacijski kaos ljudi su tada trpjeli zbog ratnog stanja, ističe Miljenović. U jednom mjesecu znalo se srušiti dohotke za 10 posto, i to u dogovoru sa sindikatima. Realni standard ljudi koji su živjeli od plaća i mirovina dramatično je padao. “Hoćemo li ići u bitke ili ćemo se predati?”, prepričava Valentić konzultacije s “ekonomskom grupom” godinu dana prije uvođenja Stabilizacijskog programa. Preuzimajući dužnost predsjedniku Tuđmanu objasnio je, kaže, da “ne želi biti kamikaza nego komandos”.

* Do 4444 izračunima plus malo praznovjerja

Do čuvene četiri četvorke ugrađene u Stabilizacijski program nije se došlo samo ekonomskim izračunima; njihovi rezultati bili su oko te brojke, ali u konačnom izboru da se tečaj inicijalno odredi baš na 4444 dinara za DEM ima i zrno praznovjerja, priznao je Škegro. Kinezi vjeruju kako kombinacija parnih brojeva donosi sreću. No, važno je, kaže, da su ‘četvorke’ trajale samo 16 dana. Prva ih je poremetila tadašnja Varaždinska banka. Spuštanjem tečaja na 4200 potaknula je spretne Hrvate na tzv. arbitražu koja se očitovala redovima ispred Varaždinske i Zagrebačke banke na Trgu bana Jelačića. Tog se dana uvjerio se da je plan obaranja hiperinflacije uspio.

* I toga je bilo: proračuni bez deficita

Nakon uvođenja Stabilizacijskog programa plaće su se nominalno smanjile, ali su imale veću vrijednost, ističe Škegro. Stope rasta BDP-a od 1994. do 1998. (oko 5,5 posto) više nikada u nas nisu dostignute. U tom razdoblju praktički je uravnotežen proračun konsolidirane države, devizne rezerve su rasle, tečaj je bio stabilan.

* Više priznanja izvana nego kod kuće

Oko Stabilizacijskog programa i danas u domaćoj javnosti nema baš suglasja. Mnogi ga i danas više sagledavaju kroz njegovu ‘nedovršenost’ u dijelu restrukturiranja i reformi, neizostavnih poštapalica kad se danas govori o ekonomskoj i fiskalnoj politici. No, općenito je bolje percipiran u stranim stručnim krugovima. Anušić se prisjetio kako je prva ozbiljnija analiza Programa, a ujedno i priznanje, objavljena 1996. MMF i Svjetska banka pokušali su identificirati kako je inflacija u Hrvatskoj skinuta tako brzo, a u analizi su naglasili i uspjeh fiskalne komponente.

* A još da smo morali sanirati banke…

Istekom devedesetih godine, prošlo je i vrijeme gotovo uravnoteženih proračuna. Otvorila su se tržišta i uslijedio snažan priljev inokapitala. U novom desetljeću udjel vanjskog dug-a u BDP-u povećan je dva i pol puta, kaže Rohatinski. HNB je primarno djelovao na sprječavanju aprecijacije tečaja zbog priljeva kapitala pa je monetarna politika bila “relativno restriktivna”. Godinama akumulirane rezerve osigurale su bankama dovoljno kapitala i likvidnosti da izdrže udar svjetske financijske krize, a državu poštedjele fiskalnog troška sanacije banaka.