Jesen 2008. godine bila je prekretnica za globalno gospodarstvo i financijski sustav.

Stečaj Lehman Brothersa predstavljao je točku kada su problemi na financijskom tržištu SAD-a prerasli u globalnu krizu izazvavši val nepovjerenja na financijskim tržištima i negativne utjecaje na realno gospodarstvo. Snažno su pale gospodarske aktivnosti u svim zemljama regije, a mnoge su se suočile i s udarima na financijsku stabilnost. Među najpogođenijima je bio jugoistok Europe, uključujući i Hrvatsku. Uspoređujući stanje domaćeg gospodarstva s pretkriznom 2008. kumulativni pad gospodarske aktivnosti  i zaposlenosti izuzetno je velik. Lani je BDP bio realno manji za oko 1% u odnosu na 2008. Podaci za prošlu godinu ukazuju da se gospodarska aktivnost vratila na razinu iz 2005. Razina potrošnje kućanstava manja je nego 2005., a kapitalne investicije realno su manje nego 2003. Istodobno, broj ukupno zaposlenih smanjen je za više od 150 tisuća. Kako vrijeme prolazi, postaje jasno da će povratak gospodarstva na pretkrizne razine postati dugoročan cilj, pogotovo kada govorimo o razini zaposlenosti.

Zašto je hrvatsko gospodarstvo među najpogođenijima globalnom krizom i zašto se tako teško oporavlja? Odgovore prije svega treba tražiti u "grijesima prošlosti"  i nedovoljnim reakcijama gospodarskih vlasti u proteklih pet godina. "Grijesi prošlosti" prvenstveno se odnose na činjenicu da Hrvatska još nije završila proces gospodarske tranzicije. Štoviše, povoljno međunarodno okruženje, odnosno niske kamatne stope i dinamičan gospodarski rast, demotivirajuće su djelovali na reforme domaćeg gospodarstva. Kao i kod većine privreda jugoistočne Europe, u Hrvatskoj je dominirao model rasta koji se bazirao na snažnom rastu domaće potrošnje, financirane snažnim priljevom stranog kapitala. Glavni generatori rasta bili su potrošnja kućanstava i javnog sektora te investicije, mahom, u građevinski sektor.Tako, dok je kod zemalja središnje Europe, poput Češke i Slovačke, glavni kanal širenja krize bio pad prodaje dobara i usluga na stranim tržištima, za zemlje regiji ključan je bio pad priljeva inozemnog kapitala. To je u Hrvatskoj rezultiralo rastom kamatnih stopa, ali i primjerice padom vrijednosti  nekretnina, te se i dalje nepovoljno odražava na ukupne gospodarske aktivnosti.

Zdeslav Šantić (Photo: Goran Jakus/PIXSELL)

Upravo zbog iznimno niskog udjela robnog izvoza u BDP-u te dominantne usmjerenosti na domaće generatore rasta, Hrvatska je propustila zabilježiti gospodarski oporavak. Danas ne izgleda vjerojatno da će se model rasta koji smo primjenjivali moći skoro reaktivirati. Ako se želi ostvariti dugoročno održiv oporavak potrebno se preusmjeriti na nove generatore rasta, što se prvenstveno odnosi na često spominjane privatna ulaganja i izvoz. No, da bi se to ostvarilo potrebno je uravnoteženje domaćeg gospodarstva.Prvi način za ostvarenje ovog cilja je tzv. interna devalvacija gdje je potrebno smanjiti troškove proizvodnje, prvenstveno kroz smanjenje direktnog poreznog opterećenja i parafiskalnih nameta. Time binaši proizvođači postali konkurentniji i više izvozno orijentirani, a poboljšala bi se struktura kapitalnih ulaganja (manje ulaganja u nekretnine, a više u nabavu strojeva i opreme). Ovakvi potezi traže smanjenje javne potrošnje, pa s političkog aspekta nisu lagani.

Drugi način bit će manje stvar izbora ako se ne postigne napredak u fiskalnoj i strukturnoj politici, a uključuje rast cjenovne konkurentnosti kroz prilagodbu nominalnog tečaja. Ne treba isticati kakve bi rizike za visoko zaduženo domaće gospodarstvo donio ovaj scenarij, no sigurno je da bi pad standarda građana bio još izraženiji, kao i da bi vrijeme oporavka bilo još duže. Monetarna politika više ne može i ne smije jedina imati stabilizirajući efekt u gospodarstvu. Najbitnije promjene moraju se ostvariti u fiskalnom sektoru, a danas sa žaljenjem možemo govoriti o propuštenim prilikama za provođenje promjena u minulih pet godina.Dovoljno se sjetiti da se još krajem 2008. pričalo o koristima od mogućeg aranžmana s MMF-om.

No, od tada pa do danas izlika je da imamo dovoljno vlastitog znanja i iskustva. Pet godina kasnije, relativna visina javnog duga Hrvatske gotovo je udvostručena, a promatrajući promjene u strukturi javne potrošnje evidentno je da je fiskalna politika imala u većoj mjeri prociklički, a ne anticiklički, utjecaj bez obzira na relativno visoke proračunske deficite te razine javnog duga koje smanjuju dugoročni potencijalni rast BDP-a, ali će uvelike opterećivati standard budućih generacija. Istodobno, iduće godine ulazimo u sustav EDP-a, a mjere koje ćemo morati provesti neće se mnogo razlikovati od mjera koje bi nam prije pet godina  predložio MMF.

Zdeslav Šantić