Primjena običaja i prakse u obveznim odnosima regulirana je člankom 12. Zakona o obveznim odnosima. Prema stavku 1. tog članka u obveznim odnosima među trgovcima primjenjuju se trgovački običaji čiju su primjenu ugovorili i praksa koju su međusobno razvili.

Stavkom 2. određeno je da se u obveznim odnosima među trgovcima primjenjuju trgovački običaji koje trgovci redovito primjenjuju u istim takvim odnosima ako sudionici u njima nisu izrijekom ili prešutno isključili njihovu primjenu. To znači da će se u obveznim odnosima među trgovcima najprije primijeniti ono što su izričito ugovorili, pod pretpostavkom da to što su ugovorili nije protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Prema članku 322. Zakona o obveznim odnosima ugovor je ništetan ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Nakon ugovora, kao izvor prava dolaze u obzir trgovački običaji koje trgovci redovito primjenjuju. Oni će se primijeniti ako ugovorne strane (trgovci) nisu njihovu primjenu izričito ili prešutno isključile. Pritom će posebni trgovački običaji imati prednost pred općim, a kodifcirani istog ranga prije onih koji nisu kodifcirani. Prema tome, u ovom bi se slučaju nakon ugovora na obvezne odnose iz ugovora o građenju trebale primijeniti Posebne uzance o građenju (Službeni list SFRJ, br. 18/1977).

Prema posebnoj uzanci 51, visina ugovorne kazne iznosi jedan promil ukupne ugovorene cijene radova za svaki dan zakašnjenja, ako se radovi ne završe u predviđenom roku, ali iznos tako određene ugovorne kazne ne može prijeći pet posto ukupne cijene radova. Međutim, kao što je rečeno, Posebne uzance o građenju primijeniti će se na ona pitanja koja ugovorom nisu drukčije ili nisu uopće uređena, pod pretpostavkom da njihova primjena nije isključena, što znači da će se u konkretnom slučaju primijeniti ugovorna kazna određena ugovorom, a ne Posebnim uzancama o građenju. Međutim, valja imati na umu i odredbu čl. 354. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj će sud na zahtjev dužnika smanjiti iznos ugovorne kazne ako nađe da je ona nerazmjerno visoka s obzirom na vrijednost i značenje objekta obveze. Sud u tom slučaju neće biti vezan Posebnim uzancama o građenju, ali će ih svakako uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o smanjenju ugovorne kazne.

Dokazivanje točnosti javne isprave

Može li se u postupku radi pobijanja odluke glavne skupštine dioničkog društva dokazivati da su navodi sadržani u zapisniku s te skupštine, koji je sastavio javni bilježnik, neistiniti?

Odredbom članka 3. stavak 1. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da su javnobilježničke isprave, između ostalog, i zapisnici o pravnim radnjama koje su obavili ili kojima su bili nazočni javni bilježnici.Prema stavku 2. istog članka javnobilježničke isprave i njihovi otpravci, izdani prema Zakonu o javnom bilježništvu, imaju snagu javnih isprava, ako su prigodom njihovog sastavljanja i izdavanja ispunjene bitne formalnosti propisane tim Zakonom. Iz navedenih odredaba proizlazi da je zapisnik, koji je sastavio javni bilježnik na glavnoj skupštini dioničkog društva, javna isprava.Prema članku 230. stavak 1. Zakona o parničnom postupku javne isprave dokazuju istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Pretpostavka da javna isprava dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje oboriva je. Naime, dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena (čl. 230. st. 2. Zakona o parničnom postupku).

Osim toga, ako sud posumnja u autentičnost isprave, može zatražiti od tijela od kojeg bi ona trebala potjecati, da se o tome izjasni. Dakle, dopušteno je dokazivati da su navodi iz zapisnika, koji je sastavio javni bilježnik na glavnoj skupštini dioničkog društva, neistiniti. Osim u parnici u kojoj je javna ispravna dokazno sredstvo, neistinitost javne isprave može se utvrđivati u posebnoj parnici. Radi se o deklaratornoj tužbi kojom se traži utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti kakve isprave (čl. 187. Zakona o parničnom postupku). Prema praksi Visokog trgovačkog suda neistinitost isprave može se utvrđivati samo u parničnom postupku, a ne u izvanparničnom postupku pa se, primjerice, u postupku upisa u sudski registar ne može dokazivati da su u javnobilježničkom zapisniku neistinito utvrđene činjenice. 

Odgovara: Vanja Vargec, dipl. iur