Burnout sindrom odnosno sagorijevanje na poslu među liječnicima diljem svijeta dosegao je epidemijske razmjere, a uz to je praćen i alarmantno visokom razinom kliničke depresije, suicidalnih namjera, nezadovoljstva poslom i odnosom privatnog i poslovnog života.

Podaci su natjerali pojedine zdravstvene organizacije i liječnička drištva da istražuju načine kako riješiti te probleme. Međutim, gotovo se ništa ne zna o stresu, burnout sindromu i atmosferi među biomedicinskim znanstvenicima. Kako bi rasvjetlili taj problem, navode Warren Holleman i Ellen R. Gritz, autori članka objavljenog u časopisu Nature, intervjuirali su voditelje znanstvenih odjela MD Anderson Cancer Center na Sveučilištu Texas u razdoblju od srpnja 2011. do veljače 2012. godine. Od voditelja je zatraženo da ocijene atmosferu odnosno 'stanje duha' među znanstvenicima na fakultetu, da identificiraju izvore stresa i da procijene je li budućnosti optimistična ili pesimistična.  

Istraživanje je pokazalo da je velik broj znanstvenika pod pritiskom zbog nedostatka novca, birokracije, administrativnih prepreka i sukoba unutar fakultetske administracije. I bez da su toga bili svjesni, znanstvenici su 'uhvatili' raspoloženje na fakultetu neposredno prije nego što se vodstvo MD Andersona našlo pod istragom, odnosno prije nego što je središnje fakultetsko vijeće provelo interno ispitivanje. Rezultati su ukazali na visoki dnevni učinak istraživača, ali i zastrašenost zaposlenika i nezadovoljstvo s vodstvom fakulteta koje se našlo pod optužbama za nepotizam i sukob interesa. 

Loše raspoloženje
Autori studije u Natureu su razgovarali i sa zaposlenicima drugih institucija, a u istraživanju je sudjelovalo 20-ak voditelja odjela, od kojih je intervjuirano njih 19. Troje ih se fokusiralo na uvjete koji su specifični na njihovim odjelima, a preostalih 16 podijelili su s ispitivačima razmišljanja o raspoloženju općenito u struci. Zaključili su da je nezadovoljstvo i loša atmosfera u MD Andersonu identična onoj u centrima diljem SAD-a. Većina voditelja odjela rekla je da se raspoloženje pogoršalo posljednjih godina. Navode kako se osjeća neka vrsta ogorčenosti među znanstvenicima koji su godinama gradili karijere, a danas je situacija gotovo bezizlazna. Drugi sudionik ispitivanja aludirao je i na budućnost mladih znanstvenika objašnjavajući da je u vrijeme kad je on bio postdoktorand vrijedilo pravilo da ćeš lako pronaći posao ako si dobar u svome poslu. No, dodaje kako danas to više nije slučaj. Glavni izvori stresa zajednički su svim odjelima, a financiranje je jedan od najvećih. Nekoliko sudionika ispitivanja opisalo je akademske znanstvenike kao one koji su uhvaćeni u savršenoj oluji: u vrijeme kad je stopa financiranja na Nacionalnom institutu za zdravlje (NIH) drastično smanjena, pojedine institucije zatražile su od članova sveučilišta da se povisi postotak plaća koji se isplaćuje iz grantova.

Znanstvenici su naveli da se ne sjećaju da je u prošlosti situacija bila ovako teška i to je ono što im ruši moral. Voditelji odjela ističu da čelnici institucija kao glavni cilj traže povećanu produktivnost. Uz to se od znanstvenika traži i da osiguraju konstatno financiranje, da objavljuju u prestižnim stručnim časopisima i uopće da drže visoke standarde u područjima kao što su edukacija i suradnja. I uz to, ističu da se konstantno podiže ljestvica međusobne kompeticije. Ne treba zaboraviti niti pritisak koji se stvara zbog potrebe da se stalno bude inovativan u istraživanjima, osiguranju financiranja, publiciranju i u nekim slučajevima i u komercijalnom potencijalu istraživanja. Izrazili su i zabrinutost da ovakav stalni pritisak može uzrokovati stres i burnout, a jedan od njih je naveo je da bi to moglo dovesti do ekstremnih posljedica kao što su suicidi ili neprilično ponašanje znanstvenika kako bi se izigrao sustav. 

Programi potpore
Administrativni poslovi drugi su uzrok stresa. Deset ispitanika žalilo se na evaluacije zaposlenih, papirologiju oko grantova, službenih sastanaka, dnevne mail prepiske i izvještaje koji postaju sve obilniji i zahtjevniji, odvlače pažnju znanstvenicima i smanjuju im energiju, kreativnost i produktivnost. No, na MD Andersonu su još prije 12 godina, nakon samoubojstva jednog kolege, osnovali fakultetski zdravstveni odbor koji je razvio protokol za postupanje u slučaju krize. Također su pokrenuli zdravstvene i društvene programe za očuvanje 'duha i tijela' koji smanjuju stres i burnout. Uz to, senat je organizirao i sastanke s voditeljima odjela kako bi se poboljšala komunikacija, povjerenje i transparentnost rada na sveučilištu. 

Robert Vianello, Institut R. Bošković

Sveopća besparica utječe i na hrvatsku znanost

Jedan od vodećih problema naše znanosti je izrazita podfinanciranost znanstvenih istraživanja, a posebice od strane gospodarstva za koje ne postoji dovoljno kvalitetnih projekata u kojima bi taj sektor pronašao svoj interes, kaže dr. sc. Robert Vianello, viši znanstveni suradnik Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu. Nedovoljna ulaganja odmah se nepovratno manifestiraju u slaboj kvaliteti i nekonkurentnosti istraživanja. U sveopćoj besparici, na znanstvenicima je sve veći pritisak za dobivanjem vanproračunskog novca za ono što žele raditi, što zajedno s pratećom administracijom oduzima kvalitetno vrijeme za bavljenjem onime što bi trebala biti njihova prava uloga – vrhunska istraživanja za dobrobit društva. Problem predstavlja i nepostojanje kriterija izvrsnosti u evaluaciji znanstvenika pa se procjene uglavnom svode na puko prebrojavanje objavljenih radova, što ne stimulira konkurentnost i ne potiče nove znanstvene prodore kroz dugotrajna multidisciplinarna istraživanja, koji su nam prijeko potrebni. Sve to dovodi do toga da se znanstvenici često ne bave onime što bi zaista htjeli te se iscrpljuju kroz administrativne i birokratske zadatake, samoevaluaciju i planiranja, što onda loše utječe na njihovu motivaciju, radnu atmosferu i općenito na percepciju mladih ljudi prema ovoj profesiji kao poželjnoj.