Objedinjavanje agrara Hrvatske i Srbije imperativ je bez kojega nema opstanka primarne poljoprivrede, ustvrdio je za beogradsku agenciju Tanjug hrvatski ekonomist Damir Novotny, inače jedan od stratega Hrvatske seljačke stranke. Taj je proces, iznio je, već odmakao u Mađarskoj, Rumunjskoj, Poljskoj i Ukrajini. “Integracija je posebno bitna za prostor Slavonije i Vojvodine. Ne ostvari li se nikakve subvencije poljoprivrednicima, pa makar bile i veće od postojećih u Hrvatskoj i Srbiji, neće pomoći lokalnim farmerima,” kazao je Novotny za Tanjug.   

Usitnjene parcele

Ovom tezom Novotny inicira nemoguću misiju. Kada je u pitanju poljoprivredno zemljište u obje države situacija je gotovo preslikana, 70 posto u rukama je privatnih vlasnika, ostatak u portfelju država. Usto, prosječni posjed u Hrvatskoj iznosi tek 5,6 hektara u Srbiji 6,4 hektara. Istina, obje države imaju nekoliko velikih poljoprivrednih gospodarstava. Prema dostupnim podacima u Hrvatskoj samo 22 poljoprivredna gospodarstva imaju više od 1500 hektara, ukupno drže 95.000 od 1,1 milijun hektara koliko se obrađuje.

Prvi poljoprivrednik je Ivica Todorić čije kompanije na domaćem terenu obrađuju oko 50.000 hektara te u Srbiji još 8500. U susjednoj državi najveći zemljoposjednik navodno je Petar Matijević sa 12.000 hektara, a ukupan obradivi zemljišni fond susjeda iznosi 3,29 milijuna hektara. U obje države ni katastarske knjige odavno nisu ažurirane što zemljišnu problematiku dodatno opterećuje.

O koliko složenom problemu je riječ ilustrira i pilot projekt koji je Hrvatska provela uz donaciju švedske vlade 2006.-2009. na pet lokacija utrošivši 27 milijuna kuna. U Tompojevcima je u projekt bilo uključeno 470 osoba sa 1015 hektara razbacanih na 2076 katastarskih čestica. Ostvareno je okrupnjavanje kroz spajanje 147 čestica, jedna je uvećana zamjenom, a četiri kupoprodajama. 

Čvrste granice 

Dobar poznavatelj poljoprivredne problematike u regiji, analitičar Stipan Bilić, uvjeren je da će inicijativa Damira Novotnyja dugo ostati samo teorija. “Ni u razdoblju zajedničke države dok je na ovim prostorima politika snažno poticala bratstvo i jedinstvo nije bilo velikih integracija”, podsjeća Bilić. Hrvatska je, iznosi, primjerice u tom razdoblju oko 70 posto poljoprivrednih proizvoda trošila na domaćem tržištu, u bivše republike plasirala je oko osam posto, a ostatak izvozila izvan jugoslavenskih granica.

“Europska unija svoje granice određuje vrlo čvrsto i ljubomorno ih čuva. To je posebno izraženo upravo na poljoprivredi, pa su svi proizvođači izvan tih granica zapravo neprijatelji, s njima nema integriranja. Povezivanje će možda biti moguće tek nakon što i Srbija postane članica Unije”, ističe Bilić.