Prema stavu Vrhovnog suda u odluci br. Rev-712/2003 utvrđeno je da su sudovi nižeg stupnja pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 982.215,80 kuna.  

U smislu odredbe čl. 58. Zakona o javnim cestama tuženik je bio dužan osigurati neometan i siguran promet na javnoj cesti, obavještavati javnost o stanju na javnoj cesti i načinu odvijanja prometa te poduzimati mjere za očuvanje i zaštitu okoliša. Iz odredbi čl. 25. i 26. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta, proizlazi da redovno održavanje ceste podrazumijeva sve radove na čišćenju površina i otklanjanju oštećenja ceste. Čišćenje kolnika podrazumijeva uklanjanje materijala osulina, odrona, pojedinačnog kamenja, masnih mrlja, blata, smeća, i drugih materijala i predmeta koji ugrožavaju sigurnost prometa. Tuženik u reviziji navodi da on odgovara za štetu nastalu zbog propusta u održavanju javne ceste po načelu krivnje, a nije utvrđeno od kada je masna mrlja bila na cesti.

Postoji određeni vremenski period u kojem se potpuno isključuje odgovornost osobe koja gospodari cestama, tj. vrijeme od nastanka elementarne ili druge nepogode do trenutka kada cestar ili ophodarska služba mogu objektivno intervenirati, jer ne postoji cestarska služba koja bi mogla biti u svakom trenutku na svakom metru ceste.  Prema odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima – tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Teret dokaza je dakle bio na tuženiku, a on do zaključenja glavne rasprave nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema utvrđenju sudova nižeg stupnja tuženik nije dokazao da je cesta onečišćena masnom mrljom u vremenskom razdoblju koje je prethodilo nastanku nezgode, a u kojem on nije mogao pravovremeno očistiti cestu ili makar postaviti odgovarajući prometni znak upozorenja.

Vlastite dionice – povreda ZTD

Prema stavu Vrhovnog suda u odluci br. Rev-117/2004 na ništavost se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 109. ZOO) dakle tražiti da se utvrdi da je neki ugovor ništav. Neosnovano se pak u reviziji i zahtjevu za zaštitu zakonitosti ističe da bi bio ništav ugovor kojim se tuženik pod 2. obvezao od I-tuženika otkupiti paket vlastitih dionica i baš 12.940 dionica za cijenu od 4,242.637 USA dolara. Odredbom čl. 233. ZTD propisano je pod kojim uvjetima društvo može stjecati vlastite dionice, a odredbom čl. 236. ZTD-a propisano je koje su posljedice toga ako društvo protivno odredbama čl. 233. ZTD-a stekne vlastite dionice.

Odredbom pak čl. 630. toč. 28. ZTD-a propisana je prekršajna odgovornost za postupanje protivno odredbama čl. 233. ZTD-a.  Dakle, zabranjeno je stjecanje vlastitih dionica onoj stranci čije su to dionice osim pod uvjetima iz čl. 233. ZTD-a. Kada je pak sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani ugovor ostaje na snazi osim ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zabranu snosit će odgovarajuće posljedice. Prema tome, sve da tuženik pod 2. nije smio sklopiti ugovor o kupnji vlastitih dionica, tj. da je postupio suprotno odredbi čl. 233. ZOO-a ugovor ne bi bio ništav, jer bi u tom slučaju ugovor ostao na snazi budući da zakonom nije nešto drugo predviđeno. Naprotiv ovdje ZTD izričito predviđa koje će biti posljedice sklapanja ugovora suprotno odredbi čl. 233. ZTD-a, a odredbom čl. 630. toč. 28. ZTD-a predviđena je i prekršajna odgovornost, dakle, posljedice postupanja suprotno odredbi čl. 233. ZTD-a nisu ništavost ugovora o kupnji vlastitih dionica.

Sukcesija u odnosu na privatnu imovinu

Prema stavu Vrhovonog suda RH u odluci br. Rev-1333/2009 Zakonom o potvrđivanju ugovora o pitanju sukcesije, odnosno pitanjima sukcesije ("Narodne novine" br. 2/04) u aneksu G u čl. 1. propisano da će se prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi slijednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. prosinca 1990. priznati, te će imovina biti zaštićena i vraćena u te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivalište tih osoba, – a to uključuje i osobe koje su nakon 31. prosinca 1990. stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne u državi slijednici, a osobe koje ne mogu ostvariti ta prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.

U smislu pododjeljka 1(b) istoga članka bilo kakav navodni prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. prosinca 1990. zaključen pod prisilom ili protivno pododjeljku (a) toga članka, bit će ništav. Nije odlučno što ugovor od 11. studenoga 2004. sklopljen između tužitelja i Izdavačkog poduzeća "R." iz B. nije sklopljen pod prisilom, a okolnost što će eventualno predmetni poslovni prostor biti vraćen Izdavačkom poduzeću "R." iz B., ne isključuje ništavost predmetnog ugovora o kupnji predmetnog poslovnog prostora od 11. studenoga 2004. Naime, valja uzeti u obzir da je navedena Uredba još na snazi, jer postupak razdruživanja bivše SFRJ još nije okončan, te je stoga navedeni ugovor od 11. studenoga 2004. još uvijek bez pravnog učinka.

Odgovara:  Mićo Ljubenko, dipl. iur

Pitanja šaljite na redakcija@poslovni.hr s napomenom za rubriku savjetnik