Burzovni igrači i menadžeri mirovinskih fondova reći će – napokon. A mnoga poduzeća počet će kalkulirati bi li se mogli uklopiti u skoro povećanje ulagačkog potencijala mirovinaca.

Većina tvrtki u Hrvatskoj je podkapitalizirana, a procjenjuje se da ih ni četvrtina ne zadovoljava standardne kriterije kreditne sposobnosti. Za equity injekcijama naročito vape mala i srednja poduzeća, kod kojih je udjel kreditno sposobnih jednoznamenkast. Razumljivo je stoga da 5 posto ili 3 milijarde kuna imovine s kojima će mirovinci relativno brzo moći raspolagati slobodno, uključujući i većinske pakete, mnoge jako intrigira. Ne treba pritom imati iluzije da će fondovi neselektivno pohrliti potrošiti tu kvotu u nekoliko mjeseci. To ni tehnički nije jednostavno. Ali u situaciji kad se npr. s limitom od 10% u Podravci najveći fond (AZ) sudari već plasirajući 0,5 posto imovine, a i najmanji (Erste Plavi) plafon dohvati već s 1,7 posto imovine, jasno je da su ulagačka pravila tijesna.

Tim više što je Podravka jedna od 10-ak kompanija s najvećom tržišnom kapitalizacijom na burzi i što se kod niza drugih limiti probijaju i s još manjim djelićima imovine. Dopuštanje veće izloženosti jednom izdavatelju nije, dakako, bez rizika. Pokazuju to i slučajevi posrnulih građevinara koje su OMF-ovi obilato podržavali ulaganjem u njihove dionice i dug. Ali to nije razlog za odustajanje od fleksibilizacije. Kao što to nisu ni sumnje koliko su utjecaja na investicijske odluke OMF-ova imale i imaju banke kao njihovi osnivači. Rizici su neizbježni, ali ponešto je i na regulatorima.