Kad je 48-godišnji splitski arhitekt Neno Kezić sa svojim kolegom Emilom Šverkom nedavno dobio godišnju nagradu Vladimir Nazor za arhitekturu za projekt studentskog doma u novom splitskom sveučilišnom kampusu, bila je to kruna na karijeri jednog od najuglednijih hrvatskih arhitekata svoje generacije.

Rođen u Splitu, diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 1988., da bi se odmah nakon toga otputio u London, gdje je radio za projektni biro Michael Hopkins & Partners. Neki bi rekli da se na povratak odlučio u – profesionalno – najgorem trenutku, no već 1990. je u Splitu osnovao vlastiti biro Arhipolis kojem je i danas na čelu. Među projektima koje je radio, ili na njima surađivao, valja spomenuti urbanističko-arhitektonsko rješenje u splitskoj četvrti Mertojak u kojoj je projektirao i župnu crkvu, potom kompleks Privrednika u Splitu, srednju školu u Sesvetama…

Dvaput je dobio hrvatsku nagradu za uređenje interijera Bernardo Bernardi, pa godišnju nagradu Drago Galić za najbolju stambenu arhitekturu, te nagrade za interijer, odnosno arhitekturu na 35. i 47. Zagrebačkom salonu. Kezić je od 2004. redovni profesor na Građevinsko-arhitektonskom fakultetu u Splitu, a privatno se rado okuša u ulozi DJ-a ili piciginaša na Bačvicama. Baš ta višestrana pozicija arhitekta s međunarodnim iskustvom, poslovnog čovjeka bez političkih ambicija i "odgajatelja" generacija koje će nositi najveći teret u europskoj Hrvatskoj, čini ga vrlo pogodnim sugovornikom na temu – što nas čeka konačnim pristupanjem Europskoj uniji.

Što očekujete, kakve promjene?
Ne vjerujem da će se 1. srpnja dogoditi 'big bang'. Ta će tranzicija biti prilično mekana i spora. U jednom ćemo trenutku samo shvatiti da jesmo u Uniji i da su neke stvari drukčije. Očito, generalno funkcioniranje države kao institucije, funkcioniranje državnih službi, jednostavno će morati biti bolje, korektnije, brže.

Premda radite po cijeloj Hrvatskoj, ipak ste najviše vezani za Split. Kako vidite svoj grad u novoj integraciji, postoje li mogućnosti njegovog redefiniranja ili boljeg pozicioniranja?
Granice država danas su postale fluidne, skoro virtualne, a tendencija je da svijet počinje funkcionirati na razini gradova. Mi svi pričamo o europskim ili azijskim gradovima, najbrže rastućim gradovima…, kao da se identifikacija počela vraćati u renesansna vremena kad su gradovi bili jedinice identiteta. Kad bi pametno posložio stvari, Split ima nevjerojatan potencijal grada koji ima identitet, koji ima lokaciju, koji nešto znači na Mediteranu. Split, Marseille, Barcelona…, on doista može biti bitan u tom krugu, biti među desetak najvažnijih gradova na Mediteranu. Ukratko, može se pozicionirati kao jedan od tih identitet-gradova prepoznatih na globalnoj razini.

Da se vas pita, kako bi trebalo "pametno posložiti stvari"?
Split je star 1700 godina, što nije bezazleno, ne može se nabrojati puno gradova s tolikim kontinuitetom. A onda se možemo pozabaviti i time da imamo konurbaciju od Trogira do Omiša, s arhipelagom jedinstvenih otoka… Sve su to neki parametri koji su jedinstveni ili su vrlo različiti od nekih drugih mediteranskih situacija. Plus, naravno, fizička blizina europskom kopnu, prometna povezanost… Naravno, ne treba zaboraviti ni društvene fenomene poput priče o piciginu, sve do socioloških specifičnosti života u Splitu. Dakle taj nekakav društveni softver koji očito postoji, očito je jedinstven i očito ga prepoznaju i stranci. Kad se čitaju komentari turista, oni se često referiraju na te "softverske" situacije, pored predivne Dioklecijanove palače i ostalog "hardvera".

Čemu se nadate i od čega strahujete u svome poslu uoči ulaska u EU?
Bojim se, tako je barem u mome sektoru, da nismo spremni za globalnu konkurenciju. Kad dođu arhitekti iz svijeta, pa kad vidite njihovu vizitku, gdje piše da imaju urede u Sydneyu, Singapuru, Londonu, Bernu, Rimu, sa 300 zaposlenih, jednostavno mi tome ne možemo konkurirati. Isto tako, ozbiljni, stvarno veliki europski i svjetski investitori, jednostavno ne vjeruju malim hrvatskim biroima, ali su zbog formalnih razloga morali angažirati "local architects". Sad će se i to promijeniti jer će veliki biroi ovdje imati licencirane urede. Naša je jedina šansa za opstanak ili postati njihov dio ili naći neke niše, recimo projektiranje malih boutique hotela kod kojih je kvaliteta arhitekture važnija od organizacijske strukture.

Radili ste za strane investitore, ali u nekim drukčijim uvjetima. Koliki će problem biti prilagoditi se?
Neće mi biti uopće problem jer smo zbog propisa o angažmanu "lokalaca" surađivali sa svim većim stranim investitorima koji su se kod nas pojavljivali, poput Trigranita, Orca na Hvaru… i to je funkcioniralo savršeno. Doduše, ponekad mi je bilo žao što nisam uspio uvjeriti investitore da neke projekte naprave na drugi način, da bi se u njih uključio i duh mjesta koji strani arhitekti teško mogu osjetiti. Oni najčešće dođu i pokušaju sve riješiti metodom "copy-paste" onoga što vide, dakle povijesne artefakte apliciraju na nove zgrade i onda dobijemo nekakav Disneyland, čega se moramo najviše bojati. Ironično zvuči, ali imali smo sreću da zbog nepostojanja prostornih planova ili predugih procedura, većina takvih projekata nije realizirana. Ne trebaju nam "još starija i ljepša" pseudodalmatinska ribarska sela, a vjerujte mi, svašta sam vidio kao član županijske tzv.  komisije za lijepo, sve do recepcije pod zvonikom trogirske katedrale ili hotelskih soba unutar lukova Dioklecijanovog akvadukta.

Kako navesti strane investitore i njihove projektante da poštuju to o čemu govorite?
Vrlo teško, jer i danas kad kao član te komisije napišem negativno mišljenje, to ne znači da oni neće dobiti dozvolu. Pomaže jedino javna rasprava. Riječ je o vrlo suptilnim stvarima, poput oblikovanja ili arhitektonskog jezika, koje je teško propisati. Mi možemo lako odrediti da nešto bude na nekoj lokaciji, ali je ključno pitanje kako to realizirati.

Je li, načelno, ulazak u EU pozitivna ili negativna stvar za Hrvatsku?
Apsolutno pozitivna jer ulazimo u uređen sustav. Naravno, ne postoji idealan sistem, ali nadam se da će EU pridonijeti sređivanju našeg nereda. Neće nikad, naravno, idealno funkcionirati, to nije slučaj ni drugdje u Europskoj uniji, ali želim vjerovati da Hrvatska može biti bolja.

Protivnici EU smatraju da je ovo što se trenutno događa u Uniji dokaz koliko su neutemeljena očekivanja optimista.
U životu uvijek imate "ups" i "downs". Možda je ovaj trenutak sada neki "downside" Europske unije, ali doista ne vidim drugu opciju. Premali smo da bismo se mogli pozicionirati kao Indija, Kina ili neke druge velike ekonomije, mi se moramo uklopiti s "jačima" i nastojati funkcionirati u tom sustavu. Ta priča da mi možemo biti sami, teško drži vodu ako niste Kajmansko otočje ili neki drugi porezni raj.

Hrvatska je jako dugo pregovarala, puno duže nego ijedna druga nova članica. Kako ste to doživljavali, je li doista to bila posljedica naše potpune nespremnosti?
Pretpostavljam da je tu bilo mnogo politike, jer kad pogledam unatrag, ne vidim da su se neke stvari bitno promijenile od početka pregovora, ne vidim da smo nešto drugačiji bili prije, kad nismo mogli ući u EU u odnosu na sad kad možemo. Mislim da je tu politika bila primarna, ali pristupanje je na koncu bilo neizbježno. Ipak, kad pogledam, recimo, pravosuđe i pokušam dokučiti kako ono funkcionira, onda me stvarno ponekad čudi kako su nas uopće primili. No, ponavljam, zaključak o našoj spremnosti je ipak posljedica političkih odluka.

Što će Hrvatska dobiti, a što izgubiti ulaskom u EU? I što će EU dobiti dolaskom Hrvatske?
Oni  dobivaju tisuću otoka i Jadran, premda su to, na neki način, imali i dosad, bilo kao turisti ili kao kupci nekretnina. Da budem iskren, s nama dobijaju dio naših problema. Mi ćemo vjerojatno dobiti neki kriteriji rada, funkcioniranja i organiziranja moraju postati europski inače jednostavno nećemo biti konkurentni. I ulaskom stranih kompanija neki standardi će se postaviti. Dobit ćemo mnogo i u kulturološkom smislu, pa čak i migracijama, jer vjerojatno će neki europski penzioneri dolaziti proživjeti starost kod nas. Koliko god netko to smatrao dobrim ili lošim, i to može biti poticaj za razvoj nekih uslužnih djelatnosti. Što Hrvatska gubi? Nisam pristalica priča o gubitku identiteta, tako da ne vidim neke bitne nedostatke ili minuse u tome hoće li nama upravljati Europska komisija. Dio suvereniteta ćemo predati, ali to ne mora biti nužno loše, kao što ne mora biti ni nužno dobro.