Zakon o radu (u nastavku teksta: ZR) u članku 42. stavak 2. propisuje da se radnim vremenom ne smatra vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se po pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se  njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio polodavac.

Tijekom ra­zdoblja pripravnosti radnikova obveza obavljanja posla ovisi o slučajnosti i nema kontinuitet, pa u tom slučaju radnik može, iako na ograničeni način, upravljati svojim vremenom, s obzirom na to da ne mora biti prisutan na radnom mjestu. Međutim, vrijeme koje je radnik proveo obavljajući poslove po pozivu poslodavca, smatra se radnim vremenom, neovisno o tome obavlja li radnik te poslove u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik, sukladno članku 42. stavak 4. ZR-a. Vrijeme pripravnosti ne smatra se radnim vremenom pa, stoga, ne će ulaziti u ograničenja broja sati rada na razini tjedna. Pri određivanju obveze radnika na pripravnost valja voditi brigu o članku 42. stavak 3. ZR-a, kojim su utvrđeni uvjeti pod kojima radnik može biti pripravan. Poslodavac može radniku odrediti obvezu pripravnosti samo ako je vrijeme pripravnosti i visina naknade za nju utvrđena ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom. Pritom jasno valja voditi brigu o aktu kojim je obveza pripravnosti utvrđena. Poslodavac, dakle, ne može obvezu pripravnosti radnika utvrditi svojom odlukom, pravilnikom o radu ili sporazumom poslodavca s radničkim vijećem, već se obveza mora ugovoriti, bilo individualno s radnikom kroz ugovor o radu ili kolektivno sa sindikatom kroz kolektivni ugovor.

U protivnom radnik nema obvezu biti pripravan.Kao drugi uvjet za uvođenje obveze pripravnosti radnika, ZR utvrđuje i ugovaranje visine naknade za rad u pripravnosti. Prema tome, poslodavac je dužan odgovarajućim aktom utvrditi i visinu naknade na koju radnik ima pravo zbog obveze pripravnosti. Ako pođemo od činjenice da se vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca, smatra radnim vremenom, tada bi – ako je radnik, primjerice, prema rasporedu radnog vremena odradio svoju smjenu, potom je nakon radnog vremena imao obvezu pripravnosti, i tijekom pripravnosti se odazvao pozivu poslodavca za obavljanje poslova (npr. hitna intervencija) – imao pravo na plaću za svoje redovito radno vrijeme, naknadu u vrijeme pripravnosti u visini utvrđenoj kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu, te ako je po pozivu poslodavca obavio posao, i pravo na povećanu plaću po osnovi prekovremenog rada. 

Uvjeti za zastaru te osiguranje dokaza

Prekida li tijek roka zastare postupak za osiguranje dokaza, pokrenut prije parničnog postupka?

Odredbom članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05 i 41/08) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.Prema članku 272. Zakona o parničnom postupku, u slučaju da postoji opravdana bojazan da se neki dokaz ne će moći izvesti ili da će njegovo kasnije izvođenje biti otežano, može se u tijeku, a i prije pokretanja parnice, predložiti da se taj dokaz izvede.Odredbom članka 274. Zakona o parničnom postupku propisano je da je u podnesku kojim traži osiguranje dokaza predlagatelj dužan naznačiti prava čija zaštita ovisi o činjenicama koje se trebaju utvrditi predloženim dokazom, razloge iz kojih smatra da je izvođenje toga dokaza nužno radi utvrđenja tih činjenica, te zašto se on kasnije ne će moći izvesti ili će njegovo izvođenje biti otežano.

U podnesku treba navesti ime i prezime protivnika, osim ako iz okolnosti proizlazi da on nije poznat. O prijedlogu za osiguranje dokaza sud odlučuje rješenjem.Iz navedenih odredaba proizlazi da je podnošenje prijedloga za osiguranje dokaza vjerovnikova radnja poduzeta pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine i da za posljedicu, s obzirom na to, ima i prekid zastarnog roka.Međutim, ako vjerovnik odustane od tužbe ili druge relevantne radnje koju je poduzeo protiv dužnika pred sudom, smatra se da prekid zastare nije nastupio. Isti učinak imat će i okolnost da su vjerovnikova tužba ili zahtjev odbačeni ili odbijeni ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage.

Odgovara: Vanja Vargec, dipl. iur