U novom izdanju publikacije PBZ tjedne analize, glavni analitičar Privredne banke Zagreb Marko Škreb osvrnuo se na Latviju i njeno pridruživanje eurozoni, povukavši pritom paralele i sa Hrvatskom. Analizu Marka Škreba u nastavku prenosimo u cijelosti:

"Prošlog je tjedna Europska komisija zaključila da Latvija (Letonija) ispunjava sve uvjete da postane 18. zemlja članica eurozone od 01. siječnja 2014. godine. Dakle, Europska komisija je donijela preporuku koju još mora potvrditi Europsko vijeće na svojem (očekivanom) sastanku u srpnju ove godine. Odmah valja podsjetiti da sve zemlje članice EU1, pa tako i Hrvatska kada to postane, imaju obvezu postati članice eurozone i to tako da ispune maastrichtske kriterije. Upravo stoga što vrlo skoro postajemo članica EU pa time preuzimamo obvezu ispunjavanja uvjeta pri ulasku u eurozonu, zanimljivo je detaljnije razmotriti slučaj Latvije.

Latvija je mala zemlja koja broji tek nešto više od dva milijuna ljudi. Ponovno se osamostalila raspadom Sovjetskog saveza, a članicom EU je postala 2004. godine s velikom grupom zemalja srednje i istočne Europe, događajem koji neki zovu „veliki prasak“. Prema kupovnoj moći dohotka po stanovniku, u 2011. je bila tek nešto malo ispod Hrvatske. No moguće je da nas već krajem ove godine prestigne. Od novih članica EU ona je šesta zemlja (iza Slovenije, Malte, Cipra, Slovačke i Estonije) koja je dobila službeno zeleno svjetlo ulaska u eurozonu. Iako se radi o maloj zemlji događaj je iz više razloga značajan kako za EU tako i za nas. Njime se, barem donekle, mijenjaju neka uvriježena mišljenja odnosno postulati o tome što je u ekonomiji moguće, odnosno koje politike donose rezultate.

Prvo, prijemom Latvije eurozona se širi, dakle šalje se signal suprotan onome o čemu su mediji naširoko pisali, a to je raspad monetarne unije. Drugo, Latvija je zemlja koja je bila najjače pogođena krizom od svih europskih zemalja. U razdoblju 2008.-2010. BDP je pao čak 25%2. No, već u 2011. i 2012. je ostvaren rast od preko 5% (točnije prema Eurostatu 5,5% i 5,6%). To je sjajan rezultat, ne samo zbog toga što je u 2012. cijela EU pala za 0,3%, nego je to ujedno i najviša stopa rasta od svih zemalja članica EU te godine. Dakle, u samo par godina uspjela je Latvija ne samo ostvariti zavidan rast, nego je taj rast ostvaren tako da su ispunjeni kriteriji ulaska u eurozonu, što je važno istaknuti jer se ponekada tvrdi da je rast moguć samo povećanjem fiskalnih rashoda, dakle državnom intervencijom.

Treće, zbog brzog okretanja rastu posebno je zanimljiva činjenica da je Latvija napravila kroz tri godine kumulativnu fiskalnu prilagodbu od čak 15% BDP-a što su mnogi analitičari unaprijed smatrali nemogućim. Pri tome joj nije bio problem zatražiti međunarodnu pomoć (uključivo MMF, EU, ali i susjedne zemlje) u visini od preko trećine svojeg BDP-a.

Put ulaska u eurozonu nije nimalo lak. U Hrvatskoj često postoji iluzija kako mi već danas ispunjavamo maastrichtske kriterije pa je samo pitanje dana kada ćemo ući u područje jedinstvenog europskog novca. Zapravo stvara se dojam da ta odluka ovisi o nama. Stoga će kratak opis ispunjavanja kriterija za Latviju, kako ih je navela EK (te u svojem neobvezujućem mišljenju i ECB) u

Izvještaju o približavanju (Convergence report) biti ilustrativan i, za nadati se, edukativan:

1. U posljednjih 12 mjeseci Latvija je zabilježila inflaciju od 1,3%. To je značajno ispod gornje granice tolerancije inflacije koja se definira kao (neponderirani) prosjek inflacije u tri zemlje s najnižom stopom, uvećanom za 1,5 p.b. Drugim riječima prag inflacije za Latviju u trenutku analize je bio 2,7% .

2. U godini koja je važna za analizu konvergencije, 2012., Latvija je imala proračunski deficit od samo 1,2% BDP-a, a to je znatno niže od dobro poznatog praga od 3%.

3. 2012. godine je udio javnog duga u BDP-u iznosio 40,7%. Naravno i to je daleko ispod gornje granice maastrichtskih kriterija od 60% (a prosjek zemalja eurozone premašuje 90%).

4. Latvijska valuta, lat sudjeluje u tzv. ERM II mehanizmu od svibnja 2005. Ulaskom u taj mehanizam Latvija se obvezala da neće dozvoliti fluktuacije valute veće od raspona od ±1%. Kako je tečaj fiksan gotovo od monetarnog osamostaljenja ranih devedesetih, naravno da su i taj kriterij ispunili. Podsjetimo da je od 1994. godine lat bio vezan za košaricu valuta (tzv. specijalna prava vučenja- SDR), a od početka 2005. za euro.

5. Dugoročne su kamatne stope u tzv. referentnoj godini iznosile 3,8%. Maastrichtski kriteriji kažu kako je gornja dozvoljena granica (neponderirani) prosjek kamatnih stopa u tri zemlje s najnižim stopama uvećanim za 2 p.b.. Izračun govori kako to iznosi 5,5%. Iz toga je jasno kako je Latvija „debelo“ zadovoljila sve tzv. ekonomske kriterije konvergencije, dakle nije se provukla, nego je stvarno sjajno napravila svoju domaću zadaću. No, kod ekonomske konvergencije EK analizira i konkurentnost gospodarstva, vanjske (ne)ravnoteže, ali i tržište rada, integriranost gospodarstva, financijski sustav i slično. Dakle, gospodarstva se analiziraju znatno šire od često spominjanih pet kvantitativnih kriterija konvergencije. Na neki način gleda se i ukupan kvalitativan dojam o održivosti nekog gospodarstva. Dodajmo tome da je Europska komisija, pored ekonomskih kriterija, gledala i tzv. legalni kriterij, a on se sastoji u tome da li zakonodavni okvir koji definira djelovanje središnje banke zadovoljava kriterije neovisnosti odnosno funkcioniranja zajedničke valute.

U izvještaju se vide i određene zamjerke, odnosno sugestije Latviji. Ovdje smo izdvojili dvije zamjerke, te navodimo jednu zanimljivu činjenicu. Prvo, ECB (da ponovimo, čije je mišljenje neobvezujuće) je izrazio vjerovanje da će inflatorni pritisci u budućnosti biti takvi da bi mogli stvoriti Latviji probleme. Dakle održivost kriterija inflacije stavljaju pod znak pitanja. Drugo, EK je poučena ciparskim iskustvom upozorila na visok udio nerezidentnih depozita u toj zemlji. Latvija je koncem travnja ove godine bilježila udio nerezidenata u ukupnim depozitima od čak 49%. Pri tome se procjenjuje da je većina iz Rusije. Rizici se ne svode samo na probleme pranja novca, nego i na naglo povlačenje depozita. Stoga Komisija traži da se za banke koje imaju visok udio takvih depozita postave stroži kapitalski zahtjevi. Zanimljivost se odnosi na to da u ovom trenutku relativno mali broj Latvijaca podržava ulazak u eurozonu, odnosno napuštanje vlastite valute, iako su podržali teške reforme, prema anketama njih samo 38%. S vremenom taj postotak raste te je premijer Dombrovskis optimističan. No, zemlja koja je dugo godina, od 1941. bila prisiljena koristiti rublje kao novac te je lat ponovno uvela pred dvadesetak godina, očito uz novac ne veže samo njegove ekonomske funkcije nego i nacionalnu simboliku. No, vrlo je vjerojatno da će nama ova daleka zemlja od 01. siječnja koristiti euro kao svoj novac.

Konačno, što bismo mi mogli naučiti iz ovog primjera? Kao prvo, treba naglasiti da iz slučaja Latvije ne valja izvlačiti gotove recepte koji se mogu automatski primjenjivati na druge zemlje, pa tako i na Hrvatsku. Svaka je zemlja specifična i mora naći svoj put. No, zanimljivim se čini naglasiti sljedeće:

1. Osobno mi se kao glavna poruka čini to da se odlučne i hrabre reforme isplate. U samo par godina od zemlje koja je pretrpjela najveći šok krize, do gospodarskog rasta i ispunjenja kriterija za ulazak u eurozonu. Nemoguće je ovdje opisati sve mjere koje je Latvija napravila, no bilo ih je puno na brojnim sektorima, a bile su duboke i snažne.

2. Nadalje, ono što se čini važnim u provedbi mjera jest to da je velika većina naroda prihvatila mjere štednje i ostale reforme. Drugim riječima bilo je relativno malo štrajkova i protivljenja reformama. Čini se da je način razmišljanja bio sljedeći – Latvija se htjela što prije i što potpunije ujediniti u EU, a to uključuje i pristupanje eurozoni. Pri tome su bili svjesni da je jako važno da se sačuva fiksan tečaj (u krizi). Iako su mnogi međunarodni stručnjaci pa i nobelovci zagovarali devalvaciju kao jedino rješenje njihovih problema, Latvijci su bili svjesni da bi time ulazak u euro odgodili na dulje vrijeme. No, imali su problem konkurentnosti pa je jedina alternativa bila tzv. interna devalvacija sa svim svojim posljedicama. Drugim riječima, shvatili su da ako žele brzo u euro moraju provesti brze i radikalne reforme podizanja konkurentnosti. Pri tome je zanimljivo da je Latvija i mijenjala Vlade te da su one bile koalicijske. Naime ponekada se kao preduvjet uspješnih reformi navode nužnost postojanja stabilnih i jednostranačkih vlada, a to tu nije bio slučaj.

3. Na fiskalnom planu Latvija je uspjela napraviti prilagodbu veličine za koju je malo tko vjerovao da je moguća. Pri tome je tri četvrtine prilagodbe napravljeno na rashodnoj strani te je uz nju ostvarila i značajan gospodarski rast.

4. Zaključno se može reći da svaka zemlja ima pravo odabrati cilj kojem teži. No ako se on odista želi ostvariti, tada reforme valja prilagoditi tom cilju. Latvijski je primjer za to ilustrativan. Oni su (uz pametne savjetnike) razmotrili svoju situaciju u krizi te donijeli odluku što im je cilj. Ponovimo, to je bila konačna integracija u EU, dakle što raniji ulazak u eurozonu. Kao što je rečeno, sve su ostale mjere, fiskalne i strukturne, te međunarodna pomoć, bile podređene tom cilju. I velika je vjerojatnost da će se on uskoro ispuniti."