Makedonski poduzetnik Trifun Kostovski karijeru je napravio u Europi gdje se devedesetih godina preko svoje tvrtke Kometal obogatio trgujući metalima. U rodnu Makedoniju vratio se s obitelji 2000. godine, a onda svake iduće godine osnovao po jednu financijsku instituciju: 2001. Eurostandard banku, 2002. Eurolink osiguranje te 2003. Eurolizing, o kojima brigu polako preuzimaju njegova djeca.

Osim što je u domovinu investirao 150 milijuna eura, donirao je više od 15 milijuna eura u makedonsku kulturu, a u sport je uložio dodatnih 35 milijuna eura. Sponzorirao je ženski rukometni klub Kometal Gjorče Petrov, koji je 2002. osvojio titulu europskih prvakinja te još dvaput tih godina igrao u finalu Lige prvaka. Istodobno je preuzeo brigu o nogometnom klubu Rabotnički, a kandidat za ispadanje iz druge makedonske lige ubrzo je ušao u prvu ligu. U 65. godini Kostovski i sam dvaput tjedno zaigra nogomet. Pokrenuo je dnevne novine Utrinski vesnik, a ušao je i u farmaciju, poljoprivredu, turizam. Napokon, u Makedoniji je poznat i kao pjevač, što mu je jedan od hobija.

Neko je vrijeme bio poslanik u Sobranju, makedonskom parlamentu, a od 2005. do 2009. bio je nestranački skopski gradonačelnik. Nije se htio ponovno kandidirati, a čim je napustio tu poziciju, grad je drastično promijenio izgled, u njegovu su centru u rekordnom roku nikli golemi spomenici najpoznatijim Makedoncima iz povijesti, od onih antičkih, poput Aleksandra Velikog, preko cara Samuila do raznih junaka iz ratova za oslobođenje. Kostovski tvrdi da o tom tzv. Projektu Skopje 2014. kao gradonačelnik nije imao pojma, a ukupne troškove podizanja spomenika i monumentalnih zgrada procjenjuje i do milijarde eura. 

Kako ste ušli u međunarodni biznis?
Od početka karijere bavio sam se trgovinom metalima. Počeo sam raditi 1971. u skopskoj tvrtki Tehnometal – Macedonia, i s vremenom sam postao njihov predstavnik u Poljskoj. U ozbiljan biznis ušao sam 1989. kad sam se zaposlio u bečkom uredu švicarske tvrtke Sitko pa sam i njih predstavljao u Poljskoj. Tada sam već znao poljski i imao veze s tamošnjom poslovnom elitom. Svoju tvrtku Kometal Trade Gmbh osnovao sam 1991. u Beču, taman u vrijeme kad je u bivšoj Jugoslaviji počinjao rat tako da sa zemljama regije nisam puno radio. S Kometalom sam radio idućih 17 godina, bavio sam se crnom metalurgijom, trgovao u Švicarskoj, Austriji, Poljskoj, Češkoj, uvozio rudu iz bivšeg SSSRa, najviše iz Ukrajine, proširio sam biznis i prema JARu, a godišnje sam uvozio na milijune tona željeza. Nakon 15 godina u Varšavi još desetak godina živio sam u Beču. S vremenom su se u metalurškom biznisu pojavili veliki igrači pa sam se odlučio povući. Uglavnom sam izašao iz metala iako u Beču i dalje imam zajedničku tvrtku s Arcelor Mittalom u kojoj držim 55 posto udjela. Ponudili su otkup mog udjela, ali se nismo uspjeli dogovoriti pa smo sada u nekoj limbo situaciji. U Poljskoj su mi ostale još dvije tvrtke, jedna se bavi proizvodnjom ekopeleta, a druga proizvodi polipropilen za izolaciju u građevinarstvu. Napravio sam transformaciju kapitala i većinu novca preko švicarske tvrtke Grupo financing investment (Gofi SA) nakon 2000. uložio sam u Makedoniju. 

Je li povratak u Makedoniju bio dobar potez?
Kao poslovni čovjek mogu vam reći da nije. Moj Kometal je imao 600 do 800 milijuna dolara godišnjeg prometa, a ovdje sve moje tvrtke imaju 120 milijuna eura. S golemog tržišta od 480 milijuna ljudi došao sam u Makedoniju, siromašnu zemlju s dva milijuna stanovnika. I umjesto da pomognu mojem biznisu, moji sunarodnjaci stalno me onemogućavaju. Puno sam novaca izgubio, uglavnom zbog politike jer se nisam htio previše približiti ni jednoj od političkih stranaka. Biznis se kod nas nikada nije oslobodio politike, ona se ubacila u sve pore društva. Stalno se vodi stranačka, a ne državna politika. U 25 godina života u inozemstvu nikada me političari nisu ništa tražili, a ovdje stalno dosađuju. Kod nas se politika u sve petlja, a vođena je od ljudi koji su elokventni, nameću se, ali nisu nikada radili. Ni jedan od naših dosadašnjih premijera nije zaradio ni pet para svojim radom. Jednako su loši i veliki sindikati, oba su vezana uz politiku i korumpirani su; ako ste poslodavac, zaposlite im neko dijete, snahu i riješili ste probleme. Kod nas se ide ispod svakog minimuma etike pa ne može se valjda sve kupiti, zar smo zbilja napravili društvo bez ideala?

Jeste li možda u Makedoniji povukli neke krive poslovne poteze?
Jesam, uletio sam u neke biznise u kojima nisam doma. Bolje da smo ostali samo u financijskom sistemu gdje znamo raditi. Osnovao sam Eurostandard, jedinu "greenfield" banku u Makedoniji jer znam da je banka nužna za tržišnu ekonomiju. Kod nas veliki kapital stranih banaka još nije stigao, osim što je Société Générale kupio Ohridsku banku. Makedonska privreda nije još tako atraktivna da bi ušli veći igrači. Zapravo je bankarstvo jedini sustav u Makedoniji koji funkcionira na europskoj razini, zakon o bankama je dobar, a nastup Narodne banke Makedonije profesionalan, ona je u ovom društvu najsvjetlija točka. Divim se kako su uspjeli ostati neovisni o vladi. Situacija kod nas ne daje puno mogućnosti da funkcioniramo na jedan liberalniji način pa nas banka malo tvrdo čuva, i to je možda razlog zašto nemamo problema s bankama. Drugo je pak pitanje njihove veličine. Naše su banke adekvatne veličini naše privrede, ali su premale ako želimo veći BDP i brži razvoj zemlje. Patimo od nelikvidnosti jer banke nerado daju kredite i plasiraju novac. Danas ima puno slobodnog novca u makedonskim bankama, ali ga se boje plasirati u privredu jer ona nije u stanju ispunjavati svoje obveze.  

Ušli ste i u poljoprivredu?  
Kupio sam 2004. poljoprivredni kombinat Eurolend blizu Skopja sa 1500 hektara zemljišta i želio tu razviti biznis s mlijekom, mesom i njihovim prerađevinama. Nažalost, i dalje smo na početku u tom kombinatu jer su oni nastavili raditi kako su radili 50 godina u socijalizmu. Prinosi nisu ni na 25 posto od plana, a moji inženjeri agronomije samo kažu: "To je tako trebalo biti." Po hektaru imamo jednake troškove kao u Srbiji i Hrvatskoj, a prinosi su deset puta manji! Pa kakva je to logika? Shvatio sam da mi nije isplativo proizvoditi hranu za krave. Sada razmišljam o diverzifikaciji proizvodnje u kombinatu jer je mlijeko zaštićeno kao socijalna kategorija i nema porasta cijena, a čak da je dupla cijena, ne isplati mi se. Razmišljam o lješnjaku, višnji, nekim biljkama za farmaceutsku industriju. Imamo velike površine koje su ispod razine rijeke Vardar i stalno su pod vodom pa smo napravili elaborat za sadnju brzorastućeg drveća, za drvnu masu koja bi se mogla koristiti za proizvodnju celuloze ili drvenih peleta kao čistog energenta za grijanje. Razmišljamo kako iskoristiti tu zemlju, a za to će nam u kombinatu trebati neki novi ljudi. 

U što ste još uložili? 
U proizvodnju keramičkih pločica, no kriza je sve odnijela sa sobom. Imam velik udjel u Negorskoj Banji pokraj Gevgelije, na grčkoj granici poznatoj kao ljekovitoj za reumu, pa tamo razmišljamo o većoj investiciju u SPA centar, ali ono što se događa u Grčkoj zaustavilo je te planove. U Makedoniji ima ljudi koji se vesele grčkim problemima, no sve je to kratkovidno. Grci su prije dolazili u pogranične gradove: Bitolu, Gevgeliju, Strumicu na stomatološke i medicinske tretmane jer im bilo jeftinije nego kod njih, i od toga je živjelo puno malih privatnika. Sada zbog krize tog prihoda nema. Ne može u jednoj zemlji biti loše, a u susjednoj dobro, sve su to spojene posude. 

Ima li nekih najava većih investicija u Makedoniju? 
Danas se naši ljudi klanjaju onome tko obeća uložiti pet ili deset milijuna eura. Ja sam uložio više od 150 milijuna eura, a iako sam sav svoj novac zaradio daleko od Makedonije, nitko još nije prihvatio da sam strani investitor. Samo kažu: "Ovaj je bogat, naš je, s njim ćemo lako." Na sudu redovito gubim parnice jer "Trifun ima dovoljno para pa će platiti." To me boli. Vlada mi nije ništa dala osim plaketa, a kad god su mogli, uzeli su mi. Naš premijer Nikola Gruevski luta svijetom da bi privukao strane investitore, nema gdje nije bio, a ja se pitam u što se to može investirati s obzirom na našu infrastrukturu, energetsku situaciju, zemlja nije plinoficirana. Postotak nepismenih i ljudi bez osnovne škole gotovo je 50 posto, a bez edukacije nema zdravog društva. Makedonija je siva zona, imamo prometnicu sjever – jug, ali nemamo istok – zapad, ceste su nam katastrofa. Ne vidim strategiju, odnosno smjer u kojem se kreće ova država, nemamo projekte da ponudimo strancima. Radimo slobodne ekonomske zone koje su ponekad najsofisticiraniji oblik pranja novca, što velike kompanije koriste preko svojih "off shore" tvrtki. 

Kako trzavice s makedonskim Albancima utječu na biznis?
Albanaca u Makedoniji ima 25 posto i ako žele, mogu destabilizirati zemlju u svakom trenutku, kao što je bilo u ratu 2001. godine. Oni će željeti živjeti u Makedoniji ako ona prednjači u eurointegracijama i nudi dobar životni standard, no onoga trenutka kad nas Albanija gospodarski prestigne, a Kosovo, koje ima logistiku bolju od naše, postane prava država, ja se bojim za Makedoniju. Odnos prema Albancima u Jugoslaviji bio je pogrešan, mi nismo učili njihov jezik, a oni govore oba i oni su privilegirani. Danas je rijetka suradnja Albanaca i Makedonaca, ne možete razvijati biznis u paralelnom svijetu, ali politika dijeli i poslovne ljude. Albanci imaju svoju Komoru sjeverozapadne Makedonije i moram reći da su oni puno pragmatičniji u vezi sa svojim zahtjevima prema vladi, traže da im država PDV vraća na vrijeme, a ne da kasni po šest do sedam mjeseci. Naša država ne voli regulirati svoje obveze, čak je donesen zakon prema kojem Vladina plaćanja nisu vremenski određena, Vlada pritom ne plaća kamate i sama odabire s kojim će tvrtkama raditi. Od nas dva milijuna za državu radi 100.000 ljudi, a vlada na njih troši trećinu budžeta.  

Nakon što ste ušli u Sobranje, 2005. ste se kandidirali za skopskoga gradonačelnika i pobijedili. Što ste uspjeli napraviti?
Gradonačelnik sam postao kao nezavisni kandidat, uz podršku VMRODPMNE, koji su znali da dobivam izbore jer me u Makedoniji svi znaju zbog biznisa, sporta, donatorstva. Kao gradonačelnik sam bio zbilja jedinstven na Balkanu, plaću sam davao u dobrotvorne svrhe, putovanja i hotele sam sâm plaćao, koristio sam svoj auto i vozača, a i gorivo je bilo moje. U gradu sam jedino besplatno pio kavu. Kad sam došao, našao sam praznu gradsku blagajnu, od 30 milijuna eura budžeta dubioza je bila 18 milijuna, ali pokrpao sam i to. 

Kako ste uspjeli srediti gradske financije? 
Natjerao sam kriminalne pajdaše bivših vlasti da odustanu od većine potraživanja prema gradu, ili će prestati s nama raditi. Brzo su shvatili da im je bolje nastaviti suradnju i otpisali su nam dosta potraživanja, a ostale dugove sam reprogramirao. Odredio sam i da banke moraju jamčiti za građevinske tvrtke kako bismo bili sigurni da će radove izvršiti do kraja. Izazov mi je bio mogu li upravljati složenim sustavom kao što je grad, da bude financijski funkcionalan. Htjeli smo otvoriti predstavništvo grada Skopja u Bruxellesu, dobili smo od Moody'sa rejting BB+ kakvog ni vlada nema, podmirili sve tekuće obveze, počeli s kapitalnim investicijama. Nisam htio još jedan mandat, ostavio sam im sve projekte. Kad sam 2009. odlazio, ostavio sam na gradskom računu osam milijuna eura za početak gradnje tramvajske linije, čija bi prva faza stajala 25 milijuna eura. Prethodno smo na raznu dokumentaciju potrošili 1,5 milijuna eura. O kupnji tramvaja razgovarao sam sa zagrebačkim gradonačelnikom Bandićem. On je bio vrlo konkretan, dogovarali smo da Končar za nas proizvede 40 tramvajskih kompozicija od dva i tri vagona. Nažalost, moji nasljednici su umjesto u tramvaju kombiniranom s Mercedesovim autobusima budućnost vidjeli u kupnji ukrajinskih i kineskih buseva. Projekt je zaglavio u ladici, a sada čujem da ga reaktiviraju jer su shvatili da je tramvaj bešuman, ne zagađuje i traje duže od autobusa.

Otkako ste otišli, grad je preplavljen novim spomenicima koji naglašavaju makedonsku antičku povijest. Tko je smislio 'Projekt Skopje' 2014.?  
To je bio vladin plan za koji nisam znao jer su ga vjerojatno napravili tajno. Pomažem makedonsku kulturu i tradiciju, ali ovo što su sagradili s tim nema veze. Glavni trg sada izgleda kao groblje počevši od antike do srednjeg vijeka i Ilindena, sve je bačeno na isti kup. Dok sam bio na vlasti, zalagao sam se da na glavni trg, Ploštad Makedonija, postavimo spomenik pjevaču Toši Proeskom, prema kojem mnogi ljudi u regiji gaje emocije. Otkako sam otišao, lokalna i centralna vlast žive kao sijamska braća, toga nema nigdje u svijetu. Sadašnji gradonačelnik Koče Trajanovski isključivo izvršava naloge vlade, a premijer Nikola Gruevski nam je glavni arhitekt, on je i predsjednik i gradonačelnik, esteta i kulturnjak, on je sve. Nikoga nije pitao ništa o toj gradnji pa ni arhitekte. To su bili gotovi projekti čija je realizacija započela čim sam najavio da se neću ponovno kandidirati. U svojem sam mandatu bio protiv najavljivane gradnje velike crkve na glavnom skopskom trgu, objasnio sam da je to javna površina i da vlada bez nas ne može i ne smije ništa graditi. 

Koliko stoji taj projekt antikizacije Skopja?
Vlada to nikada nije rekla, ali ja mislim da cijena ide prema milijardi eura. S tim bih novcem sagradio golem solarni sustav i proizvodio električnu energiju jer mi s ovom našom slabom ekonomijom još i struju moramo uvoziti. Što ako nam sutra krene gospodarstvo, odakle ćemo nabavljati energiju? Energija nedostaje cijeloj regiji, Albanija tek gradi termoelektranu, Bugari su zatvorili svoju atomsku centralu. Već godinama postoje dva ozbiljna projekta za hidroelektrane Čebren i Galište, a mi lupamo novac na spomenike koje poslije treba održavati. Energetski projekti mogli bi spojiti cijelu regiju, možda bismo mogli zajednički sagraditi i atomsku centralu. Nažalost, dosad nisam čuo da vlada sa susjedima planira bilo kakav zajednički projekt. 

Bili ste i vlasnik medija, 1999. ste pokrenuli vlastite dnevne novine, Utrinski vesnik? 
Moj je odnos bio da novinari mogu pisati o temama koje razumiju, samo neka štite makedonski ustav. Novinari su imali i vlasničke udjele. U mojim novinama napali su mog brata, on mi se požalio, a ja sam mu rekao: "Idi razgovarati s urednikom, ja se neću miješati u to."

Potom ste kupili još dvije dnevne novine, Dnevnik i Vest, zajedno s tiskarom ste ih udružili u Media print Makedonija (MPM) i onda taj paket 2003. prodali WAZ-u?
Smatrao sam da ne trebam medij nakon što sam ušao u politiku 2002. sam na listi Socijaldemokratskog saveza osvojio mjesto u parlamentu, jer sam htio da biznis diktira politici, a ne obrnuto. Nažalost nisam uspio u tome. Nisam htio biti kao Silvio Berlusconi da se promoviram preko medija, pa sam MPM 2003. prodao WAZu, a prodao sam i svoju televiziju. Nažalost, Utrinski vesnik koji je uvijek bio lijevi i oporbeni postao je manje opozicijski, a Dnevnik, koji je prije bio čista oporba, sada je potpuno provladin. 

MPM, koji je u međuvremenu vodio bivši diplomat Srđan Kerim, WAZ je početkom ove godine ponovno prodao? 
Da, prodali su MPM Orka Holdingu, koji je u vlasništvu Orce Kamčeva, a on je poslije prodao dio tih dionica beogradskom Telegrafu?! Makedonska vladajuća struktura pokušava uništiti nove oporbene medije. To je balkanska realnost, ne dajete priliku i drugome da ga se čuje. Ako što kritički napiše o vladi, novinar dolazi na crnu listu. To nema veze s demokracijom! Žele uništiti sve što im ne paše. Ukinuli su televiziju A1, čiji je vlasnik, doduše, bio povezan s kriminalom, ali je ta televizija bila vrlo atraktivna i gledana, s dobrim informacijama i otvorenim debatama.   

Bili ste predsjednik Rukometnog saveza Makedonije i sponzor triju klubova, ŽRK Gjorče Petrov, FK Rabotnički i FK Vardar? 
U rukomet sam ušao preko školskog prijatelja koji me zamolio da pomognem klub Gjorče Petrov. Potpisali smo ugovor i između 1994. i 2007. bio sam im jedini sponzor. Bila su to zlatna vremena kad je moj biznis cvjetao pa trošak od milijun ili dva maraka nije bio problem. Kad smo gostovali u Alborgu, pozvani smo na večeru u taj klub gdje su se poimenično zahvalili svakom od 500 sponzora i tada sam se zapitao: "Pa zašto meni nitko nikad nije zahvalio?" I kad sam već toliko uložio, zašto mi ništa nisu vratili kad su bili transferi igračica? Nisam više mogao sam financirati taj klub, povezao sam se s bankama, pokušao animirati 15ak sponzora da bi klub mogao opstati, ali ni jedan nije pristao iako su svi htjeli biti gosti na utakmicama i slikali se na vrhuncu slave. Tada su mi prišli ljudi iz nogometnoga kluba Rabotnički i tražili male novce da ne ispadne iz druge lige, pristao sam, a uskoro su ušli u prvu ligu te triput osvajali i kup i prvenstvo. Bio sam tamo sedam godina, do 2008., ostavio sam ih s duplom krunom, kupom i prvenstvom te su godine dogurali do prvog kruga Kupa Uefa. 

Iz nogometnoga kluba Rabotnički prešli ste ravno njihovom gradskom konkurentu, FK Vardaru?
Moj je sin želio da prijeđemo u Vardar, koji je ipak najpoznatiji makedonski klub. U prvih pet utakmica imali smo pet pobjeda, šestu smo izgubili i na sedmoj su Vardarovi navijači, Komiti, vrijeđali naše igrače, a kad su primili gol, počeli su ih i tući. Kod nas se navija na nacionalnoj bazi, na utakmicama se viču strašne stvari, a kad sam čuo navijanje protiv kluba u kojem igraju većinom Albanci, odlučio sam se maknuti iz sporta. Osim toga nije se moglo postati vlasnikom, Vardar vodi grupa građana, status nije definiran, grad ga financira i nema publike na stadionima. 

Kao da govorite o zagrebačkom Dinamu… Bavite se i pjevanjem? 
Pjevanje mi je hobi od mladosti. S Arsenom Dedićem sam 2006. snimio dvije pjesme, a jedna pjesma makedonskoga kantautora koju sam otpjevao prije desetak godina nedavno je izabrana među 20 makedonskih evergreena.

Jahta 

Kako ste ostali bez svoje jahte?
Prije sam imao jahtu na Ohridskom jezeru koja je plovila pod talijanskom zastavom pa sam je morao svakih šest mjeseci dizalicom vaditi iz jezera, stavljati na "trailer" i cestom voditi do albanske granice da onda ponovno uđem u zemlju. Jednom sam zakasnio i policija mi je hitnim postupkom zaplijenila jahtu, bez prava žalbe. Rekao sam im: "Što niste rekli da vam treba, pa ja bih vam je darovao." 

Pretpostavljam da je poslije prodana u korist državnog proračuna?
Ma kakvi, postala je jahta predsjednika Makedonije pa umjesto mene koji sam je kupio sada on na toj jahti provodi svoj godišnji odmor.