Među tisućama tvrtki koje se pokušavaju stabilizirati putem predstečajne nagodbe zagrebački su Enikon d.d. i njegova kutinska tvrka kćer Enikon-projektiranje d.o.o. Prva, specijalizirana za izgradnju, montažu i održavanje industrijskih postrojenja, u najboljim je danima u bivšoj SFRJ te u nekoliko zemalja Europe i Afrike zapošljavala više od 2000 ljudi.

Danas nema nijednog zaposlenog: preostala 163 radnika u travnju 2011. prebačena su u Enikon-projektiranje. Sada ih je 130, od toga 40 u pogonu u Kutini, 20 u upravnoj zgradi u Zagrebu i još 70-ak na drugim lokacijama, primjerice, na Cipru. Glavni razlog odlaska ostalih bilo je kašnjenje plaća, koje obično stignu tek kad se počne štrajkati.  Problemi s isplatama plaća počeli su 2010., a eskalirali su početkom 2012. Iako su, sukladno dogovoru tada postignutom s Upravom, zaostaci već trebali biti namireni, još im nije došla ni cijela plaća za siječanj 2012., a u međuvremenu su ostali prikraćeni za novih pet plaća, od prosinca 2012. naovamo. Zato su sredinom ožujka Kutinjani ponovno krenuli u štrajk.

Uprava se žalila, no i nakon što je sud štrajk proglasio legalnim, svi su radnici dobili izvanredni otkaz. "Zbog pritiska poslodavca, početkom travnja radnici su potpisali da odustaju od štrajka. No, prevareni su: unatoč obećanju direktora Luke Andrijanića da će to odmah učiniti, puna dva tjedna nisu ponovno prijavljeni na mirovinsko i HZZO. Nakon toga smo protiv direktora podigli kaznenu prijavu zbog neisplata plaća, ucjena radnika i povrede prava na štrajk", rekli su nam Jasenka Vukšić i Domagoj Ferdebar, glavna tajnica i regionalni povjerenik Sindikata graditeljstva Hrvatske (SGH). 

Pod Mesićevom zaštitom?
U međuvremenu je tvrtka ušla u predstečajnu nagodbu, a taj vakuum radnicima limitira prostor borbe. "Stanje je sve gore, ne samo što se presija poslodavca povećava, nego je u kutinskom pogonu zbog neplaćanja isključena voda, bez koje se ne može raditi na strojevima, pa su prije desetak dana radnici upućeni na prisilni godišnji odmor", doznajemo u središnjici SGH. Radnici s kojima smo razgovarali, a iz straha od otkaza ne žele javno otkriti svoja imena, tvrde da je ovo što im se sada događa samo posljedica načina na koji je Ratimir Andrijanić, otac njihova direktora, stekao većinsko vlasništvo u Enikonu. Kako doznajemo, u DORH su u posljednje vrijeme stigle dvije kaznene prijave u kojima se dovodi u pitanje način na koji je Andrijanić to učinio. Jednu od tih prijava sastavila je Višnja Škreblin, koja je u Radnoj zajednici Montmontaža, iz koje je kasnije nastao Enikon, sa suprugom Darkom Škreblinom provela niz godina. Naša sugovornica ne propušta niti jedne demonstracije na koje može doći s transparentom vezanim uz Enikon. Za istinu o privatizaciji te tvrtke borit će se, kaže, do posljednjeg daha. "Zašto je Enikon u pretvorbi procijenjen na samo 8,4 milijuna DEM kad je samo na računu svoje njemačke podružnice imao 45 milijuna DEM? Još osam milijuna dolara imali smo u Tanzaniji, a tu su još vrijedni pogoni u Zvorniku i Kaknju u BiH, u Loznici u Srbiji, te u Nizozemskoj, Libiji i Iraku", nabraja naša sugovornica, koja zbog pasivnosti proziva i tadašnji NO Enikona.  "O privatizaciji Enikona još je 90-ih na HTV-u javno progovorio Ivić Pašalić, savjetnik predsjednika Franje Tuđmana, i konstatirao da se tvrtka uništava. Čak ni on nije mogao puno učiniti, nadležne institucije tada nisu reagirale. Očito je Andrijanića netko štitio, vjerojatno zato što je dao veliki prilog za obranu Hrvatske i Herceg-Bosne. Zato sam 2000., ohrabrena promjenom vlasti, podnijela kaznenu prijavu MUP-ovu Odjelu za gospodarski kriminalu, gdje sam Andrijanića optužila da je tvrtku privatizirao njezinim vlastitim novcem", navodi Višnja Škreblin.

S još nekim zaposlenicima, predvođenima njezinim suprugom, slučaj je potom prijavila i DORH-u te Državnom uredu za reviziju, navodeći u prijavi i ime osobe koja je 1992. iz Njemačke navodno donijela 3,6 milijuna DEM namijenjenih kupnji tvrtke. U toj se prijavi podcrtava i uloga Franje Filipovića, tadašnjeg člana Uprave Zagrebačke banke te njegove supruge Pauline, koje je kupila 218 dionica Enikona, iako je većina radnika smjela kupiti najviše 18 dionica. Navode se i detalji o tome kako su pojedini članovi Uprave i NO-a Enikona pacifizirani fiktivnim plaćama i vrijednim nekretninama.  "Na žalost, osim što je policija tada pozvala neke ljude na razgovor, drugih rezultata nije bilo", kaže Višnja Škreblin, koja je 2000. bila u stožeru Stipe Mesića, nadajući se da će njegov izbor nešto promijeniti. Kad je postao predsjednik, zamolila ga je da se založi za istinu o Enikonu, što je ovaj obećao učiniti, no rezultat je izostao. Prije nekoliko godina do nje je došla vijest koja bi mogla objasniti Mesićevu neaktivnost: bivši predsjednik navodno je bio na krstarenju s Andrijanićem i jednom tanzanijskim poduzetnikom, nekadašnjim zagrebačkim studentom. Provjerili smo tu informaciju u Mesićevu uredu, a na pitanje je li Stjepan Mesić ljetovao na brodu s Ratimirom Andrijanićem nismo dobili zadovoljavajući odgovor: "Bivši predsjednik RH susreće se s velikim brojem ljudi koji žele razgovarati s njime i ne može se sjetiti prilike u kojoj se posebno sastao s g. Andrijanićem". 

Dijamantni biznis u Tanzaniji
Kako bilo, u ovakvim slučajevima nema zastare, pa je Višnja Škreblin 2012. ponovno Andrijanića prijavila DORH-u, nakon čega je još nekoliko osoba upućenih u privatizaciju Enikona pozvano na informativni razgovor. "Nadam da ću ovaj put dočekati i optužnicu jer sam na traženje DORH-a dostavila silnu dokumentaciju. A budući da znatna imovina Enikona nije ušla u temeljni kapital, očekujem i reviziju privatizacije. Za početak, neka se rasvijetli odakle našem tadašnjem direktoru Andrijaniću novac za kupnju tvrtke", kaže Višnja Škreblin. I dok je ona uvjerena da je Andrijanić dio novca za kupnju Enikona dobio menadžerskim kreditom Zagrebačke banke, podnositelj druge prijave (s kojim smo također razgovarali, no zasad želi ostati anoniman) tvrdi da je kredit dobiven u Kreditnoj banci, tada u Agrokorovu vlasništvu. Prema njegovim spoznajama, kredit je djelomice otplaćen umjetnim gnojivom kojim je kutinska Petrokemija kompenzirala Enikonu neke monterske radove. Razgovarali smo s još jednim bivšim zaposlenikom, koji inzistira na anonimnosti, a također ima saznanja da su iz Njemačke stizale torbe s milijunima maraka za kupnju tvrtke.

Prisjeća se da preuzimanje nije teklo glatko, pa je Andrijanića na mjestu predsjednika Uprave nakratko zamijenio financijski direktor Zdravko Galić, da bi se ovaj potom uspio vratiti. "Nije se znalo koja će struja preuzeti tvrtku, no Andrijanić se pokazao jačim igračem", kaže naš sugovornik. Višnja Škreblin tvrdi da je njezina supruga, koji je cijeli radni vijek proveo u Enikonu, Ratimir Andrijanić nagovarao da digne kredit i kupi 174 dionice, a svaka je stajala tisuću DEM, te da mu ih kasnije proda. "Četiri godina nas je tjerao da mu prodamo te dionice, a kad je doznao za našu prijavu, mojem je suprugu zaprijetio da će ga uništiti. Širio je tračeve da će firma propasti, sve kako bi smanjio cijenu dionice. A kad je postao većinski vlasnik, počela je prodaja nekretnina po Njemačkoj, BiH, Srbiji. U Tanzaniji je navodno kupio brusionicu dijamanata. Na otoku Zanzibaru Enikonovim je novcem, u partnerstvu s kenijskim hotelijerom Tonijem Ragužem, navodno sagradio hotel koji je potom prodao, ali novac nije vratio u tvrtku", kaže naša sugovornica. Neke od njezinih tvrdnji potkrijepljene su nalazom Državne revizije, koja je 2002. pročešljala pretvorbu i privatizaciju Enikona i pronašla razne nepravilnosti. 

Revizorske zamjerke
"Procijenjena vrijednost poduzeća u iznosu 7,8 mil DEM manja je za 15 milijuna DEM od knjigovodstvene vrijednosti, procijenjene na 22,7 milijuna DEM, i to zbog procjene da se ostalo neće moći naplatiti. Međutim, dio je ipak naplaćen, pa tako i 6,2 milijuna dolara potraživanja u vezi s projektom Mufindi – Tanzanija. Naplaćeno je nakon predaje elaborata o procjeni vrijednosti poduzeća, o čemu Enikon nije obavijestio Agenciju za restrukturiranje i razvoj", zamjera se u revizorskom izvješću. Navodi se i da "za tri milijuna maraka potraživanja procijenjenih s vrijednošću nula nikakva obrazloženja reviziji nisu dostavljena". Vrijednosti poduzeća naknadno je donekle povećana, na 9,5 milijuna DEM. Nakon privatizacije Enikon sudjeluje u velikim projektima kao što su montaža Janafova spremnika za naftu u Sisku. Prihodi tvrtke ipak padaju, a broj zaposlenika znatno se smanjuje, što se dijelom može opravdati ratom i nestankom jugoslavenskog tržišta. Enikon se počinje povlačiti iz Njemačke, gdje je jedno vrijeme zapošljavao više od tisuću radnika, uglavnom na monterskim i ličilačkim poslovima, a oni su godišnje, tvrde upućeni, donosili milijune maraka profita.

U organizaciji Josipa Jole Grčića, predsjednika skupštine Enikona, tamo su imali i vlastiti nogometni klub koji se natjecao u njemačkim nižim ligama."Andrijanić je ipak zaključio da mu se ne isplati držati ljude za 40 DEM na sat i sve ih je postupno povukao", čudi se naš sugovornik. Bilo je još spornih poteza. Otvorena je mini pivovara Enikon, koju zagrebački pivoljupci i danas pamte. Vlasnicima se učinilo da mogu sami preuzeti proizvodnju, pa su ostali bez tehnologa Austrijanca i uništili proizvod. Potom, kupljen je pogon za preradu panela koji nikada nije raspakiran, a onda je nakon nekoliko godina prodan, a slično se ponovilo i s pogonom za proizvodnju prirubnica u Kutini. Radnici kažu da problema ima i na gradilištu na Cipru, gdje 40-ak radnika, uglavnom Tanzanijaca i nekoliko Hrvata, plaće nije dobilo od siječnja, pa je naručitelj navodno raskinuo ugovor.    

Za sve kriv – rat
Nakon nekoliko mjeseci čekanja uspjeli smo uživo razgovarati s prozvanim Ratimirom Andrijanićem, koji godinama živi u Africi, a u Hrvatsku dolazi rijetko. U svom zagrebačkom uredu u Veslačkoj dočekao nas je s privatizacijskim elaboratom iz 1991. na stolu. "Što se tiče pretvorbe i privatizacije, zbog raznih su prijava do 2010. kod nas dolazili krim-policija, financijska, Porezna uprava  i Državna revizija, a nitko nije našao nepravilnosti. Na žalost, Uskok je zbog tih prijava maltretirao 50-ak ljudi", kaže Andrijanić. No, na pitanje zašto HFP-u nije prijavio da je ipak uspio naplatiti višemilijunski posao iz Tanzanije, koji sam doseže iznos plaćen za kupnju Enikona, odgovara: "Nisam bio obvezan to učiniti". Upitan zašto je tvrtka nakon njegova preuzimanja toliko oslabila, podsjeća da je za rata na platnom spisku Enikona bilo 150 vojnika HV-a, a potvrdio je i da je Enikom donirao za obranu Hrvatske i Herceg-Bosne ukupno pet milijuna maraka. Na pitanje o hotelima na Zanzibaru i brusionicama dijamanata po Africi odmahuje rukom. Tvrdi da je hajka na njega krenula nakon što je kupio dionice od Darka Škreblina. A odakle mu milijuni maraka za kupnju većinskog paketa dionica Enikona? "Deset godina sam radio u Iraku i tamo uštedio novac. Nakon što sam odlučio kupiti tvrtku, još sam se zadužio kod rođaka i dignuo kredit", tvrdi Andrijanić. Nije, tvrdi, dizao menadžerske kredite i zalagao imovinu Enikona. Kaže da nije imao pravo potpisa u njemačkoj podružnici Enikona, ali priznaje da je ovlastio ljude koji su to mogli učiniti. Napominje da je danas, uz banke, najveći vjerovnik Enikona upravo njegova obitelj (suvlasnici su i njegovi sinovi Luka i Marko), "koja je mnoga potraživanja otpisala". Jedna od kritika je da se pogon u Kutini nije trebao graditi, jer se tamo ionako radi samo predfabrikacija, posao koji se naplaćuje preko inozemnih tvrtki.

Andrijanić objašnjava da je "za tvrtke poput Enikona raditi u Zagrebu financijski neodrživo zbog raznih opterećenja, pa je zato odlučeno aktivnosti prebaciti u Kutinu. Zbog dugogodišnjih gubitaka prestali smo izvoditi montažne radove u Hrvatskoj, kojih je ionako sve manje, i okrenuli se tržištima gdje su uvjeti poslovanja puno povoljniji. Enikon sada izvozi 95 posto proizvoda i usluga", napominje Ratimir Andrijanić.Za svoje radnike u Kutini, koji mjesecima rade bez plaće, nema lijepe riječi: "Oni rade loše i još kasne. Svoje će plaće dobiti, poslat ćemo im novac iz naših inozemnih tvrtki, ali nisu ga zaslužili!". Tvrdi da nitko nije otišao nezadovoljan te da je Enikon podijelio milijune kuna otpremnina, iako nam neki bivši radnici tvrde da njihova zakonska prava nisu poštovana. Andrijanić napominje da je Enikon u doba privatizacije imao 400 zaposlenih te da ih isto toliko ima i danas. "Nije istina da drastično otpuštamo. Dio zaposlenika odbija raditi na lokacijama gdje sada imamo radove, te su zbog toga dobili otkaze, što je usuglašeno sa sindikatom. Istodobno na drugim lokacijama zapošljavamo", kaže Andrijanić, pri čemu misli na Enikon-composite iz zagrebačkog Jankomira. U toj tvrtki, koja ozbiljno radi od 2008., zaposleno je više od 100 ljudi. Proizvode za svjetski poznatog naručitelja, 2011. imali su 35,2 mil. kn prihoda i posluju pozitivno. 

Dug premašio 130 mil. kuna

Spojili bi se i riješili nekretnina

Samo u prva tri kvartala prošle godine Enikon d.d. imao je 63,7 milijuna kuna gubitka. Račun je bio blokiran od travnja 2010. sve donedavna, kad je otvoren postupak predstečajne nagodbe. Ukupno duguju 107,5 milijuna kuna, od toga 30,2 milijuna državi, a dobavljačima 36,5 milijuna kuna. I kutinska tvrtka kćer Enikon-projektiranje loše posluje, prihodi im stalno padaju jer se ne ugovaraju novi poslovi, duguju 25 milijuna kuna, pa su i oni zatražili predstečajnu nagodbu. Plan financijskog restruktruriranja obiju tvrtki temelji se na spajanju Enikon-projektiranja i Enikona d.d. Planira se i prodaja zagrebačkih nekretnina Enikona u Veslačkoj, Žitnjaku, Podsusedu, te vile u Opatiji.

Bio i u Ingri, Zabi

Već 16 godina u NO-u CA 

Ratimir Andrijanić nije nepoznat poslovnoj zajednici. Bio je predsjednik NO-a Ingre i član NO-a Zagrebačke banke, a ušao je i u Predsjedništvo HUP-a. Poklanjajući svoj laki zrakoplov Croatia Airlinesu, Enikon je postao jedan od suosnivača nacionalne aerokompanije, pa Andrijanić još od 1997.-  s predstavnicima Coninga, Tankerske plovidbe, Tankerkomerca i Zračne luke Zagreb- sjedi u njezinu Nadzornom odboru.

Čarobiranje dionicama

Kako se domogao 97,1 posto?

Privatizacija Enikona počela je 1993. Polovicu od ukupna broja dionica zaposlenici su mogli dobiti s popustom i rokom otplate od pet godina, svaki maksimalno 18 dionica. Ratimir Andrijanić upisao je 19 dionica s pravom popusta te još 474 dionica bez popusta, platio ih je starom deviznom štednjom Zagrebačke banke i državnim obveznicama, te postao vlasnikom 5,2 posto tvrtke. Otkupom od malih dioničara, mirovinskih fondova i ratnih invalida postaje većinski vlasnik, što je kasnije Državna revizija kritizirala. "Od 1993. do 1996. Andrijanić je od dioničara otkupio 8114 dionica ili 95,8 posto ukupnog broja glasova. Kod stjecanja tih dionica nije obaviještena Komisija za vrijednosne papire i nije u tisku oglašeno preuzimanje, što nije u skladu sa zakonom. Usto, Enikon je od 1995. do 1997. stekao 37,7 posto vlastith dionica, što također nije u skladu sa zakonom koji propisuje da ukupna nominalna vrijednost vlastitih dionica ne može preći deset posto vrijednosti temeljnog kapitala", navodi se u izvješću Državne revizije. Andrijanić je 1997. s Enikonom zaključio ugovor kojim mijenja 3424 dionice Enikona za 34.246 dionica Zagrebačke banke iste nominalne vrijednosti, pa njegov udjel u Enikonu pada na 60,2 posto. Ne zadugo, jer Enikon koncem 2000. poništava vlastite dionice vrijedne četiri milijuna kuna, upisani temeljni kapital nije umanjen, te je vrijednost dionica povećana za 70 posto, na nominalnu vrijednost od 6600 kuna po dionici, a Ratimir Andrijanić postaje vlasnikom 97,1 posto dionica.