Stečajna masa obuhvaća cjelokupnu imovinu dužnika u vrijeme otvaranja stečajnog postupka te imovinu koju on stekne tijekom stečajnog postupka. Stečajna masa služi namirenju troškova stečajnog postupka te tražbine vjerovnika stečajnog dužnika, odnosno tražbine čije je namirenje osigurano određenim pravima na imovini dužnika.

Stečajni vjerovnici su osobni vjerovnici dužnika koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imaju koju imovinskopravnu tražbinu prema njemu i svoje tražbine prema stečajnom dužniku mogu ostvarivati samo u stečajnom postupku. Posebno je propisano na koji način svoje tražbine ostvaruju izlučni i razlučni vjerovnici. Iz stečajne mase najprije se namiruju troškovi stečajnog postupka i ostale obveze stečajne mase (obveze stečajne mase). Obveze stečajne mase stečajni će upravitelj namiriti redom kojim one dospijevaju. U troškove stečajnog postupka, prema članku 86. Stečajnog zakona (u nastavku teksta: SZ), ulaze sudski troškovi stečajnog postupka, nagrade i izdaci privremenog stečajnog upravitelja, stečajnog upravitelja i članova odbora vjerovnika i drugi troškovi za koje je SZ-om ili drugim zakonom određeno da će se namiriti kao troškovi stečajnog postupka. Člankom 87. SZ-a uređeno je koje obveze ulaze u ostale obveze stečajne mase. U te obveze, između ostalog, ulaze obveze zasnovane radnjama stečajnog upravitelja. U konkretnom slučaju, tu biulazile i obveze zasnovane sklapanjem ugovora o zakupu.

Vjerovnici koji imaju tražbine s naslova troškova stečajnog postupka ili s naslova ostalih obveza stečajne mase, nisu stečajni vjerovnici nego vjerovnici stečajne mase i svoje tražbine ne prijavljuju u stečajni postupak niti se one namiruju na način kako se namiruju stečajni vjerovnici. Prema članku 87.a SZ-a, tijekom cijelog postupka stečajni je upravitelj dužan voditi računa o tome da se iz stečajne mase osiguraju sredstva potrebna za namirenje predvidivih obveza stečajne mase, a i voditi računa o pokriću obveza za koje može pretpostaviti da bi ih trebao namiriti u budućnosti i u tom smislu izdvojiti sredstva. Prije zaključenja stečajnog postupka stečajni će upravitelj izdvojeni dio stečajne mase položiti kod suda ili javnog bilježnika. Nakon zaključenja stečajnog postupka o isplati iz položenog novca odlučuje stečajni sudac na temelju zahtjeva pojedinih vjerovnika stečajne mase, vodeći računa da se osiguraju odgovarajuća sredstva za isplatu onih vjerovnika koji za ostvarenje svojih tražbina još uvijek ne raspolažu ovršnom ispravom ili drugom valjanom pravnom osnovom. Dakle, vjerovnik stečajne mase treba postaviti stečajnom upravitelju zahtjev da mu se isplati tražbina koja tereti stečajnu masu, a ne svoju tražbinu prijaviti u stečaj. Ako mu tražbina ne bude namirena o dospjelosti, svoje pravo moći će ostvarivati u postupku izvan stečaja kako bi namirio svoju tražbinu prije stečajnih vjerovnika. Ovisno o tome s kakvom ispravom raspolaže vjerovnik stečajne mase (ovršnom, vjerodostojnom), ovlašten je pokrenuti ovršni postupak odnosno parnični ako ne raspolaže ovršnom ili vjerodostojnom ispravom, u kojem će zahtijevati da mu se namiri tražbina.

Stanarsko pravo i otkup

Grad je vlasnik stana u kojem je stanarsko pravo imala pok. N. Š., koja je umrla 1992. godine u inozemstvu. 1998. godine, P. Š., unuk umrle nositeljice stanarskog prava N. Š., podnosi Gradu zahtjev za sklapanje ugovora o najmu predmetnog stana, ističući da je član obiteljskog domaćinstva umrle N. Š., koji je Grad odbio. Naime, sukladno članku 33. stavak 2. Zakona o najmu, N. Š. je trebala podnijeti zahtjev za sklapanje ugovora o najmu do 5. svibnja 1997. godine. 1999. godine P. Š. podnosi tužbu Općinskom sudu u D. radi utvrđenja statusa stanara odnosno člana obiteljskog domaćinstva N. Š. i statusa zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u D. utvrđeno je da P. Š. na dan stupanja na snagu Zakona o najmu ima status nositelja stanarskog prava nakon smrti bake N. Š., a na temelju tada pozitivnih zakonskih propisa Zakona o stambenim odnosima, te da je stekao status zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu. Godine 2011. P. Š. je od Grada zatražio otkup stana, a propustio je rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana do 31. prosinca 1995. godine. Ima li ipak pravo otkupiti stan sada?

Danom stupanja na snagu Zakona o najmu stanova (Nar.nov., br. 91/96), 5. studenoga 1996. godine, prestalo je stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema propisima koji su vrijedili do dana stupanja na snagu toga Zakona. Te su osobe toga datuma stekle prava i obveze najmoprimca. Prava i obveze najmoprimca iznimno nisu stekle osobe protiv kojih je u tijeku postupak za otkaz ili prestanak stanarskog prava. Osobe koje su na temelju Zakona o stambenim odnosima (Nar. nov., br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93) stekle stanarsko pravo, imale su ga, dakle, do 5. studenoga 1996. godine, kad je stupio na snagu Zakon o najmu stanova, nakon čega su prema samom Zakonu stekli prava i obveze najmoprimca. Pretpostavka je za stjecanje statusa najmoprimca (s pravom na stjecanje statusa zaštićenog najmoprimca) da bivšim nositeljima stanarskog prava to pravo do navedenog datuma nije otkazano ili na drugi način prestalo, odnosno da tog datuma nije bio u tijeku postupak za otkaz ili prestanak stanarskog prava. Ako je u potonjem slučaju spor riješen u korist stanara, dakle ako mu status nositelja stanarskog prava nije prestao, stanar će danom pravomoćnosti sudske odluke steći prava i obveze najmoprimca (vidjeti čl. 33. st. 2. Zakona o najmu stanova). Takav status proizlazi i iz pravomoćne sudske odluke u konkretnom slučaju.

Naime, tom je presudom utvrđeno da je stanar na dan stupanja na snagu Zakona o najmu stanova imao status nositelja stanarskog prava te da je stekao status zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu. Treba napomenuti da taj status stječu, između ostalog, svi oni bivši nositelji stanarskog prava koji nisu u zakonskom roku otkupili stan prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. U skladu s člankom 4. toga Zakona, zahtjev za otkup mogao se podnijeti do 31. prosinca 1995. godine, što je u konkretnom slučaju stanar propustio učiniti. Iako je člankom 4. stavak 3. istog Zakona propisano da rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu nesumnjivo utvrđene sve činjenice odlučne za prodaju stana prema zakonu, izuzetno, počinje teći od dana kad se te činjenice utvrde (a činjenice odlučne za kupoprodaju stana prema tom Zakonu ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora), smatramo da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni te odredbe, jer stanar nije podnio zahtjev za otkup stana niti je zatražio sklapanje ugovora o otkupu stana. To što mu je više godina nakon proteka roka za otkup stana priznat status zaštićenog najmoprimca, smatram, ne daje mu i pravo na otkup stana. Uostalom, predmetnom presudom tuženiku niti nije naloženo da sklopi s tužiteljem ugovor o otkupu stana, prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Bivši stanar, a sada zaštićeni najmoprimac ima, stoga, pravo na zaštićeni najam na neodređeno vrijeme i na prvokup stana u kojem živi, u skladu s člankom 44. Zakona o najmu stana. 

Odgovara: Vanja Vargec, dipl. iur