Na samome kraju samita u Durbanu održanoga u ožujku, članice BRICS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika) najavile su svoju namjeru osnivanja Nove banke za razvoj s ciljem "mobilizacije resursa za infrastrukturu i projekte održivog razvoja u državama skupine BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika) te ostalim tržištima u usponu i zemljama u razvoju".

Značaj ove odluke ne može se dovoljno naglasiti. Za početak, on je odraz izvanrednog uspjeha u pogledu gospodarskog razvoja u posljednjih četrdesetak godina (ukupni BDP zemalja skupine BRICS sada je veći od onoga naprednih zemalja netom nakon osnutka ustanova vezanih uz Bretton Woods) te preraspodjele globalne gospodarske moći koju to podrazumijeva. Ova odluka čvrsti je dokaz da su članice BRICS-a sposobne i voljne surađivati, kako za vlastitu dobrobit, tako i za dobrobit cijeloga svijeta. Tržišta u usponu i zemlje u razvoju uzimaju budućnost u svoje ruke, i to u doba kada se bogate države pokušavaju izvući iz problema koje su same prouzročile.Neupitno je da je nova banka za razvoj doista potrebna. Već sami infrastrukturni zahtjevi u gospodarstvima u usponu i zemljama s niskim dohotkom su golemi – 1,4 milijarde ljudi na Zemlji i dalje nema pouzdanu opskrbu strujom, 900 milijuna nema pristupa pitkoj vodi, a 2,6 milijardi živi bez priključka na kanalizacijski sustav. Istodobno se predviđa da će se u idućih 25 godina dodatne dvije milijarde ljudi preseliti u gradove. Stoga političari moraju početi ulagati u ekološki održive projekte.

Kako bi se uspješno suočili s ovim i ostalim izazovima koji se nalaze pred svijetom u razvoju, u desetljećima koja dolaze potrošnja na infrastrukturu morat će se povećati sa sadašnjih 800 milijardi dolara godišnje na najmanje dva bilijuna dolara godišnje. U suprotnom neće biti moguće ostvariti dugoročno smanjenje siromaštva i inkluzivni rast.Iako privatni sektor može zadovoljiti određeni dio navedenih potreba, njegove su mogućnosti ograničene, naročito s obzirom na narav rizika vezanih uz infrastrukturne projekte, goleme početne troškove i jaku osjetljivost svjetskih financijskih tržišta na ciklička zbivanja. Ovaj jaz kada su u pitanju financijska sredstva nije nešto što postojeće međunarodne financijske ustanove mogu premostiti, a boljke naprednih zemalja dodatno naglašavaju činjenicu kako trenutačno nema mjesta za značajniju rekapitalizaciju. Stoga financiranje infrastrukturnih projekata od strane multilateralnih razvojnih banaka, kao i inozemna pomoć u vidu ulaganja u razvoj vjerojatno neće premašiti 40-60 milijardi dolara, što bi pokrilo tek dva do tri posto predviđenih potreba.Banka za razvoj usmjerena na tržišta u usponu i zemlje u razvoju pomogla bi premostiti sporni jaz te bi time postala moćni katalizator promjena kroz suradnju i prikaz uzornog modela ponašanja, kako za svijet u razvoju, tako i za postojeće institucije.

Naime, današnji se svijet itekako razlikuje od svijeta u vrijeme osnutka Svjetske banke i brojnih drugih regionalnih razvojnih banaka. Upravo zato prijedlog osnutka Nove banke za razvoj od strane skupine BRICS predstavlja značajnu priliku za odraz svih tih promjena, jer bi to bila institucija sa suvremenim financijskim instrumentima, jakom upravom i vrlo širokim područjem djelovanja.Primjerice, promjene na financijskim tržištima (uključujući iznimno velike količine novca u državnim štednim i mirovinskim fondovima) otvaraju mogućnost za nova razvojna partnerstva, koja bi Nova banka za razvoj mogla potaknuti i organizirati. Isto tako bi joj uporaba široke lepeze suvremenih financijskih instrumenata trebala omogućiti da zadovolji potrebe najraznolikijih projekata uz sigurno upravljanje rizicima.Ova nova banka trebala bi do maksimuma iskoristiti i vlastiti učinak množitelja raspodjelom i umanjivanjem rizika kroz zajedničko djelovanje te privlačenjem drugih oblika financiranja, postavljanjem značajnog primjera putem usvajanja inovativnih i isplativijih pristupa te vlastitim političkim i institucijskim značajem onkraj projekata koje sama financira. Premda se starije institucije pokušavaju prilagoditi, njihovo rukovodstvo ne može pratiti suvremena gospodarska i politička zbivanja. Upravljačka struktura nove banke tek se treba osmisliti, ali sigurno je da će biti usklađenija s najboljom praksom suvremenog svijeta. No najvažnije je to što će Nova banka za razvoj osnažiti glasove vezane uz izglede i interese zemalja u razvoju i tržišta u usponu.Kao i kod zastarjelih rukovodećih struktura, poimanja razvoja na kojima su se temeljile postojeće multilateralne institucije i njihov raspon djelovanja značajno se razlikuju od suvremenih gledišta na razvoj.

Primjerice, prije nije bilo svijesti o izazovima koje pred nas postavljaju klimatske promjene te o tome da bi sve zemlje, pa i zemlje u razvoju, morale smanjiti emisije stakleničkih plinova te se prilagoditi promjenama koje će najteže pasti siromašnim državama. Slično tomu, nije se shvaćalo kakve inovacije i nove prilike sadrže projekti vezani uz održiviji put prema inkluzivnom gospodarskom rastu.Svjetska banka i ostale regionalne razvojne banke danas prepoznaju te prioritete, a Nova banka za razvoj ne bi smjela umanjiti odgovornosti i obveze razvijenih zemalja. Međutim, ukoliko pomoć razvijenih država zemljama u razvoju izostane, nova banka će njima i tržištima u usponu pružiti pomoć pri provođenju inovativnijih i održivijih infrastrukturnih ulaganja usmjerenih na gospodarski rast i smanjenje siromaštva. S obzirom da postoji potreba za brzim djelovanjem, te s obzirom na sporost reakcije razvijenih država svijeta, ova bi nova institucija bila itekako dobrodošla. Navedena nova banka dala bi vrlo bitan doprinos zdravlju svjetskog gospodarstva omogućavanjem tranzicije prema novim ciljevima rasta i potražnje, pomoći u rebalansu globalnih ušteda i ulaganja te usmjeravanjem prekomjerne likvidnosti u produktivne projekte. Ona neće biti pokretač održivog razvoja isključivo u zemljama u razvoju i usponu, već će potaknuti reforme i u postojećim multilateralnim financijskim institucijama, promjene od kojih ćemo koristi imati svi.

© Project Syndicate, 2013.

Joseph E. Stiglitz, dobitnik je Nobelove nagrade i profesor ekonomije pri sveučilištu Columbia University; Nicholas Stern, predsjednik je Britanske akademije, profesor ekonomije i pročelnik Centra za proučavanje Azije; Amar Bhattacharya, predsjednik je organizacije G-24; Mattia Romani, zamjenik je ravnatelja ustanove Global Green Growth Institute