"Zabavljam se na poslu otkako smo pokrenuli tvrtku", kratko će Denis Trupec, jedan od tri partnera u IT tvrtki Optimit dok sa stola miče mnoštvo specijaliziranih časopisa u svojem malom staklenom uredu u zagrebačkoj Heinzelovoj ulici. Kaže da su razlog zabave kojom je okružen na poslu njegova dva partnera Goran Mužak i Damir Kovačić te 20 zaposlenika koji informatički nedovoljno pismenom novinarskom oku na monitorima prate prilično nerazumljive stvari.

«Nas smo trojica radili zajedno na fakultetu elektronike i računarstva u Zagrebu. Oni su bili asistenti, a ja sam im bio pridružen član», opisuje razdoblje prije osnivanja Optimita. A onda su se prije 12 godina odlučili osamostaliti i okušati u privatnom biznisu. «Počeli smo s custom developmentom, ili razvojem po mjeri. Bilo je to ono što bi danas rekli – greenfield», kaže Trupec. Prvih šest mjeseci u stanu na Sevetama u kojega su smjestili sjedište svoje novoosnovane tvrtke financijski je bilo prilično napeto, kako to inače biva s tek osnovanim tvrtkama, a onda su naišli na natječaj koji će sve promijeniti. U zemlji u kojoj se izvoz spominje kao uvjet bez kojega se ne može uz svakodnevne priče o nekonkurentnosti, Optimit se bez mnogo razmišljanja javio na natječaj kojega je objavila svjetska vlada – Ujedinjeni narodi. Mala tvrtka direktno je iz sesvetskog stana stupila na prirodni prostor velikih tehnoloških divova kao što su Siemens ili IBM.

Posao su UN-om

Ostalo je što bi se reklo – povijest. Dobili su ugovor pobijedivši na natječaju 12 renomiranih svjetskih kompanija, što im je pomoglo da osove kompaniju na noge. «Dobili smo ugovor na šest mjeseci, a kolega koji je bio tamo napravio je fantastičan posao. Predložio im je da napravimo sve ispočetka, što su prihvatili. Uspjeli smo završiti u šest mjeseci i oni si bili više nego zadovoljni. Tu je sve krenulo», kazuje Trupec, dodajući da bi bili u velikim problemima da su se oslonili na hrvatsko tržište na kojemu je najbitnije poznanstvo. Iz tog jednog ugovora stvorilo se sedam, i to ih zapravo podiže svih ovih godina. Kaže da su ugovorom o tajnosti spriječeni detaljnije pričati o poslovima s UN-om. Zato i poslove za tu svjetsku organizaciju ne mogu navoditi kao reference svojim potencijalnim klijentima.

Problem je nastupio dolaskom globalne krize, kojom se i novac za UN počeo smanjivati zbog čega je njegov proračun za informatičke projekte smanjen. «Imali smo pet projekata koji su kritični, koji su neophodni za funkcioniranje, što je bila sreća u nesreći. Oni najbolji projekti su i dalje bili prisutni», dodaje Trupec. U Hrvatskoj, u kojoj danas rade za sedam klijenata, među kojima su velike telekomunikacijske tvrtke i banke, susreću se s problemom koji je paralizirao cjelokupno gospodarstvo i kojemu ministarstvo financija pokušava naći lijeka. «Nelikvidnost, neplaćanje i predugi rokovi plaćanja predstavljaju nam priličnu prepreku», kaže Trupec. Upravo je i to razlog što su se do prije šest mjeseci upoznali s najtežim razdobljem od osnivanja tvrtke.

Državni sektor je doslovno zabranjen za mnoge IT kompanije

Osim toga, u poslovima s velikim državnim sustavima susreli su se s problemom kojega nisu osjetili čak niti u tako velikoj organizaciji kao što je UN, gdje su pobijedili mnogo moćnije svjetske igrače. «Državni sektor je doslovno zabranjen za mnoge IT kompanije. Javljali bismo se na natječaje, potom i žalili na njihov ishod. Doduše, u zadnje je vrijeme ta zabrana malo popustila, ali se dalje susrećemo s tim problemom. Danas se radi malo pametnije, nije više onako brutalno kao što je bilo i ima dobrih primjera», kaže Trupec.

Kriza je sada popustila pa su u veljači ove godine zaposlili još četvoro mladih ljudi. Upravo je mladost jedna od odlika IT inustrije, a ništa drugačije nije niti u Optimitu. Prosječna starost zaposlenika je oko 30 godina. «U ovoj industriji najveći poslovni troškovi otpadaju na plaće zaposlenika, oko 70 posto prihoda. Hardver tu ne znači mnogo. Ljudi i njihovo znanje su najveće vrijednosti tvrtke», tumači Trupec specifičnost industrije.

Ja sam očito imao sreće

Upravo su zato zaposlenike koji su dulje vrijeme u tvrtki, podigli na razine srednjeg menadžmenta kako bi preuzeli odgovornost vođa timova. Iako se tvrtka bavi programiranjem te su se razvukli u četiri glavna segmenta kao što su document management sustavi, content menagament, e-commerce rješenja i sistemsko održavanje, Trupec priznaje da mu danas treba asistent na jednom sasvim drugom polju. «Treba mi pomoć u mojem dijelu businessa, kao što je praćenje natječaja, budući da strašno mnogo pratimo inozemne natječaje na koje treba paziti na svakodnevnoj bazi», objašnjava Trupec. Nakon toga treba prepoznati dobar projekt, javiti se na natječaj i koordinirati timove za tehnički i financijski dio. Upravo je on među tri partnera zadužen za financijski dio. «Više mi ne dopuštaju da programiram. Od svih programa, dozvoljeno mi je baviti se samo excelom», u šali će Trupec koji je jedini u tvrtki zadužen za prodaju. Zbog toga mu i pola radnog dana prođe u kontaktima s klijentima.

Mnoge slične tvtke raspale su se zbog svađa između suvlasnika jer je prilično teško koordinirati različite taštine i interese. Trupec kaže da je i sam čuo od nekih kolega da im je suradnja s partnerima postala jedna od najtežih stavki u poslu. «Ja sam očito imao sreće. Ono što je s jedne strane dobro, a s druge baš i nije jer poslovni svijet zna biti brutalan, da su moji partneri sasvim cijepljeni od konfliktnosti. Do sada smo uglavnom donosili jednoglasne odluke. Do sada smo odustajali od projekta ako je samo jedan od nas bio protiv njega, iako od početka postoji dogovor da su dva glasa dovoljna za odluku. Kugla koju smo sa entuzijazmom zakotrljali prije 12 godina, kotrlja se i dalje u dobrom smjeru», zaključuje Trupec.