Naš čitatelj Željko Veić napisao je na svom blogu osobni komentar pod naslovom 'Nemilosrdni kapital?' na što ga je ponukao članak objavljen na našem portalu 'Student se treba prestati pitati gdje će pronaći posao. Napravi si sam posao, gospodine!'. Veić je direktor u firmi Veić-Kišiček j.d.o.o. za proizvodnju i trgovinu. Kroz blog "Magazin Uspjeha", kaže, želi omogućiti komunikaciju između ljudi koji žele biti uspješni.

• Student se treba prestati pitati gdje će pronaći posao. Napravi si sam posao, gospodine!

Veić je reagirao na jedan od tekstova kojima je popraćena nedavna konferencija u organizaciji Poslovnog dnevnika pod nazivom 'Hrvatska 2020: Što su naši aduti u digitalnom društvu', a na kojoj su domaći ICT poduzetnici raspravljali o start-upovima i društveno-ekonomskim prognozama za 2020. godinu. 

Veićevu reakciju je izazvala izjava Hrvoja Bujasa, suosnivača Crnog jajeta i tražilice GoHome te člana udruge nezavisnih izvoznika softvera CISEx-a, koji je rekao: "Student se mora zapitati je li vrijeme da radi svoj posao ili da ostvaruje posao i zarađuje novce i da se prestane pitati gdje će pronaći posao. Napravi si sam posao, gospodine".

Uz dopuštenje Željka Veića u nastavku prenosimo u potpunosti i bez izmjena njegov komentar:

Što možete još danas napraviti da biste postali vrjedniji?

Nakon objave jednog članka na portalu poslovni.hr razvila se burna rasprava oko izjave da si sami moramo naći posao. 

Mislim da je problem zapravo puno dublji od same nezaposlenosti i ekonomske situacije u državi. Ono što je većini ljudi naprosto zastrašujuće jest činjenica da smo svi mi odgovorni za svoj život i svoju budućnost. 

Potrebno je puno hrabrosti da shvatimo da smo zaslužni što smo postigli to što jesmo. Na kraju krajeva što imamo osnovne uvjete življenja i internet koji koristimo da čitamo ovaj tekst. Ali isto tako smo krivi što nismo postigli puno više u poslovnom i privatnom životu. 

Volio bih sažeti raspravu koja se tamo odvijala i odgovoriti neka pitanja koja su ostala otvorena, a vjerujem da većinu ljudi zanima odgovor. Iako moram upozoriti, neki od odgovora možda neće biti onakvi kakve ste očekivali. Ali će biti iskreni i istiniti. 

Počet ćemo od uobičajenih krivaca, dakle Agrokor i primjer Jamnica.

Navodno nude 18 kuna po satu za teži fizički rad. I argumenti su da uopće ne vrednuju studente. Koliko bi studenti trebali raditi za jednu dionicu Jamnice? I je li ikoga iz Agrokora sram što se nudi ovakva cijena rada? 

Prvi odgovor se nameće sam od sebe. Studenti će biti vrednovani kao studenti kada budu radili studentski rad. Sumnjam da je prebacivanje paleta i slaganje ambalaže nešto što bi bio primjeren posao za (gotovo) visokoobrazovanu populaciju. Ovo mogu, a vjerojatno bi i radili ljudi sa završenom osnovnom školom da ih studenti nisu “izgurali”. 

Također je bilo pitanje zašto nakon isteka studentskih prava, uzimaju nove studente, a stari se otpuštaju?

Razlog je: jer su najjeftiniji. Kako za ovo ne treba nikakav trening, gotovo svi su kvalificirani i jedini preostali kriterij je niska cijena. 

Zamislite samo nekoliko godina u budućnost. Ovaj posao će raditi nekakav robot. On će koštati milijun kuna, ali će zato 20 godina raditi i slagati bez pogrešaka, bez godišnjeg, bez pauza i bolovanja i to 24 sata na dan po cijeni od 5.7 kuna po satu. Koji se čovjek može natjecati sa ovakvom konkurencijom? 

Niti jedan. Ali ono u čemu se možemo natjecati i pobijediti bez imalo muke leži u našoj glavi, a ne rukama. 

A pitanje je li nekoga sram iz Agrokora što se nudi ovakva cijena je sasvim smiješno. Pa nitko nikoga ne prisiljava da tamo radi. Vi ste slobodni ljudi koji upravljaju svojim životima, a ne robovi. A što se tiče cijene odgovoriti ću sa pitanjem: jeste li ikada Agrokoru ponudili iste uvjete kakve tražite? Jeste li ušli u trgovinu, uzeli čokoladu kojoj je cijena recimo 10 kuna i rekli blagajnici – evo Vam 20 kuna jer je ova čokolada tako fina i ZASLUŽUJE da ju platim 20 kuna (iako ne moram)?

VRIJEDNOST 

Ono što se kroz sve rasprave kontinuirano provlači je cijena. A ono o čemu se uopće ne raspravlja je vrijednost. Nekako mi se čini da svi izbjegavaju ovaj pojam poput kuge. 

Vrijednost, i to ona relativna, određuje cijenu na tržištu, a i u životu. No, vratit ću se na ovo kasnije. 

Uzmimo primjerice vaše računalo sa kojeg ovo upravo čitate. Koliko ono vrijedi? Vjerojatno sada ne baš puno: nekoliko tisuća kuna najviše. Koliko bi vrijedilo prije 5 godina? Možda kakvih 50-60 tisuća kuna. Prije 10 godina? Milijun kuna. Što se promijenilo? 

Apsolutna vrijednost vašeg računala je ostala ista, ali relativna vrijednost, koja utječe na cijenu, drastično se promijenila. Zašto? Zato što se promijenila konkurencija. Danas je vaše računalo recimo nekakvo prosječno računalo. Prije 5 godina bi to isto računalo bilo opaki stroj. A prije 10 godina, vaše bi računalo imalo jednaku snagu kao nekakvo koje koristi tajna služba i zauzima cijelu prostoriju. Razmislite malo o tome. 

Isto vrijedi i za ljude. Koliko ste vrijedan susjed ovisi o vama i o susjedstvu u kojem živite. Koliko ste dobar profesionalni nogometaš? Vjerojatno jako malo ili ništa. Kada bi cijelom svijetu (izuzev vama) nedostajala jedna noga vjerojatno biste bili popularniji i vrjedniji od Ronalda. 

Tako da shvaćam frustraciju ljudi koji znaju da vrijede. I oni stvarno vrijede. Ali kada imate tisuće i tisuće ljudi koji su nezaposleni sa diplomom, što vas pitaju na razgovoru za posao? Dobro, imaš diplomu, što još? 

Pravo pitanje jest što možete još danas napraviti da biste postali vrjedniji? Jer sjetimo se da su vanjski uvjeti kao što su nezaposlenost, visoki porezi, kriza… samo dio koji uvjetuje cijenu na tržištu. Drugi dio ste vi. Dakle, vaša je odgovornost kako ćete se pozicionirati na tržištu. Da li radite nešto svaki dan kako bi vaša vrijednost porasla ili se samo povlačite po facebook-u? Ukoliko ne radite na sebi, onda svakim danom tonete sve dublje jer postoje ljudi koji se svakim danom unaprjeđuju, svakim danom nauče nešto novo i svakim danom su sve dalje ispred vas. Ne posustajte.

RIZIK 

Kao još jedan oblik nepoštenja, navodile su se neke prevoditeljske tvrtke koje naplaćuju 100-150 kuna + PDV za usluge prevođenja, a studenti koji rade prijevod dobiju samo 20-25 kuna. Ta ista osoba je navela kako bi tako i ona mogla otvoriti prevoditeljsku tvrtku. 

Mislim da je upravo to bila i poruka spornog članka. Ako mislite da nešto možete, napravite to. Ako mislite da vrijedite više, dokažite to. 

Tvrtka koja se bavi prevođenjem preuzima veliki rizik na sebe: hoće li moći naći kupce, hoće li moći naći studente, hoće li moći platiti doprinose državi, hoće li moći naplatiti izvršene usluge? 

Sve je to rizik i nesigurnost koju tvrtka preuzima i taj rizik se kompenzira većom cijenom. Kao kada bi vas netko pitao koliko biste tražili da se bosi prošetate preko perja i preko žara. 

Preko perja biste možda za svega nekoliko kuna ili besplatno, a preko žara biste tražili znatno više. Netko to ne bi napravio niti za koju cijenu. 

Tako je i sa poslom. Ako ste student i mislite da možete dobiti više od 20 kuna po kartici teksta, a spremni ste preuzeti rizik, imate priliku i vi naplatiti 150 kuna po kartici teksta. Slobodni ste raditi što god poželite. 

U svakom slučaju, za što god da se odlučite UVIJEK ćete dobiti 150 kuna. Čak i ako vam plate 20 kuna. Sa ostalih 130 kuna vi plaćate sigurnost i zadovoljavate svoju potrebu za izbjegavanjem rizika.

ZAKLJUČAK

Koliko god se sviđalo nama ili ne, ljudi koji su spremni preuzeti određenu količinu rizika će uvijek imati priliku biti plaćeni više nego oni koji takvu odgovornost ne mogu ili ne žele preuzeti. I oni koji su spremni svaki dan raditi na sebi uvijek će prestići one koji se prepuste valovima sudbine.