U posljednja četiri tjedna posjetio sam Sofiju, Kuala Lumpur, Dubai, London, Milano, Frankfurt, Berlin, Pariz, Peking, Tokio, Istanbul i niz mjesta u Sjedinjenim Američkim Državama. Stoga bezbroj izazova s kojima je suočeno svjetsko gospodarstvo ni u jednom trenu nije bilo daleko od mene.U Europi je rizik raspada eurozone i gubitka tržišnog pristupa za Španjolsku i Italiju umanjen zahvaljujući prošlogodišnjoj odluci Europske središnje banke (ECB) o osiguranju potpore dugovima pojedinih država. No, temeljni problemi europske monetarne unije (nizak potencijal rasta, ustrajna recesija, gubitak konkurentnosti te velik javni i privatni dug) time nisu riješeni.

Štoviše, glavni dogovor postignut između središnjice eurozone, ECB-a i periferije (bolna štednja i reforme u zamjenu za financijsku potporu velikih razmjera) puca po šavovima kako zamor štednjom na periferiji eurozone nailazi na zamor pružanjem financijske pomoći u državama poput Njemačke i Nizozemske. Zamor štednjom na periferiji očitovao se u uspjehu nekonvencionalnih snaga suprotstavljenih ustoličenim institucijama vlasti na nedavno održanim izborima u Italiji, u velikim uličnim prosvjedima u Španjolskoj, Portugalu i na još nekoliko mjesta te u najnovijem sklepanom paketu spasa ciparskih banaka, koji je potaknuo bijes javnosti. Stoga diljem periferije jačaju populističke političke stranke, kako ljevice tako i desnice.

Istodobno, ustrajanje Njemačke na nametanju gubitaka bankovnim vjerovnicima na Cipru simptom je zamora od financijskog spašavanja u zemljama središnjice. I ostale članice središnjice eurozone, želeći umanjiti rizike za vlastite porezne obveznike, na neki su način dale do znanja da je spas od strane vjerovnika smjer u kojemu će se stvari u budućnosti kretati.

Izvan eurozone, čak ni Velikoj Britaniji ne polazi za rukom pokrenuti gospodarski rast zbog štete koju su joj nanijela rana nastojanja vezana uz fiskalnu konsolidaciju. Pokret protiv štednje jača u Bugarskoj, Rumunjskoj i Mađarskoj.Barem je kineski prijenos vlasti prošao glatko. No, gospodarski model te zemlje neće se mijenjati, ostaje "nestabilan, neuravnotežen, nekoordiniran i neodrživ".

Kina ima mnogo problema: regionalnu neravnotežu između priobalnih regija i unutrašnjosti zemlje, kao i između ruralnih i urbanih područja, previše novčanih zaliha i fiksnih investicija, a prenisku privatnu potrošnju, rastuću prihodovnu nejednakost i sve veći jaz između bogatih i siromašnih te uništenje okoliša golemih razmjera. Novi čelnici te zemlje uzdaju se u dubinske reforme i gospodarski rebalans, ali i dalje su po uvjerenju oprezni, konzervativni i skloni postupnom djelovanju. Štoviše, još nije slomljena moć interesnih skupina koje se opiru reformama. Stoga se reforme potrebne za gospodarski rebalans vjerojatno neće ostvariti dovoljno brzo te neće uspjeti spriječiti grubo prizemljenje kada sljedeće godine dođe do pada ulaganja. U Kini, kao i u Rusiji (te donekle Brazilu i Indiji) ukorijenio se državni kapitalizam, zbog kojega se gospodarskom rastu baš i ne piše dobro. Te četiri zemlje (tzv. BRIC) općenito su bile prekomjerno isticane, premda će neka druga gospodarstva u usponu u idućih desetak godina vjerojatno biti puno uspješnija, primjerice, Malezija, Filipini i Indonezija u Aziji, Čile, Kolumbija i Peru u Latinskoj Americi te Kazahstan, Azerbajdžan i Poljska u istočnoj Europi i središnjoj Aziji.

Na Dalekom istoku Japan provodi novi ekonomski eksperiment s ciljem zaustavljanja deflacije, poticanja gospodarskog rasta i povratka povjerenja kako poduzeća, tako i potrošača. Ta "abenomika" ima nekoliko sastavnica: agresivni monetarni poticaj japanske središnje banke, fiskalni poticaj tijekom ove godine kako bi se naglo potaknula potražnja, a 2014. će uslijediti zauzdavanje deficita i duga, nastojanja da se povećaju nominalne plaće u pokušaju da se potakne domaća potražnja, strukturne reforme usmjerene na deregulaciju gospodarstva te novi sporazumi o slobodnoj trgovini. No, izazovi su doista golemi, a napetosti vezane uz teritorijalne sporove s Kinom u Istočnom kineskom moru mogle bi negativno utjecati na trgovinu i izravna strana ulaganja.

A tu je i Bliski istok, koji je osovina nestabilnosti, od Magreba do Pakistana. Turska, koju odlikuju mlado stanovništvo, visok potencijal rasta i dinamičan privatni sektor, želi postati glavna regionalna sila. No, i ona je suočena s brojnim izazovima. Njezina je prijava za članstvo u EU u zastoju, recesija eurozone sputava joj rast. Deficit po tekućem računu i dalje je visok, a monetarna politika zbunjujuća jer su ciljevi jačanja konkurentnosti i rasta u srazu s potrebom kontrole inflacija i izbjegavanja prekomjerne ekspanzije kreditiranja.

Nadalje, dok uzajamno približavanje s Iranom postaje sve izglednije, Turska je i dalje u napetim odnosima sa Sirijom i Iranom, a vladajuća islamistička stranka tek treba dokazati da se uklapa u sekularnu političku tradiciju te zemlje.U ovako ranjivom globalnom okruženju, je li Amerika postala nositelj nade i dobrih vijesti? SAD trenutačno bilježi nekoliko pozitivnih gospodarskih trendova: tržište nekretnina se oporavlja, nafta i plin iz škriljevca smanjit će troškove energije i ojačati konkurentnost, otvaraju se nova radna mjesta, rast cijene rada u Aziji, s usponom robotike i automatizacije, temelj je za uskrsnuće proizvodnje, a agresivno kvantitativno olakšanje pomaže stanju realne ekonomije i financijskih tržišta.Rizici su, međutim, i dalje prisutni. Nezaposlenost i dugovi građana ustrajno su visoki. Fiskalno opterećenje zbog povećanja poreza i rezova potrošnje udarit će na rast, a politički sustav je nefunkcionalan te stranačka polarizacija onemogućuje kompromis o nizu ključnih pitanja koja će utjecati na potencijal rasta, kao što su fiskalni deficit, imigracija i energetska politika.

Sažeto, od razvijenih gospodarstva SAD je u razmjerno najboljoj formi. Slijedi Japan, u kojemu "abenomika" jača povjerenje. Eurozona i Velika Britanija zaglavile su u recesiji koju stroge monetarne i fiskalne mjere samo dodatno osnažuju. Kad pogledamo gospodarstva u usponu, Kina bi se potkraj 2014. mogla suočiti s grubim prizemljenjem odgodi li ključne strukturne reforme, dok bi zemlje BRIC-a trebale odustati od uređenja državnoga kapitalizma. Iako su neka druga tržišta u usponu u Aziji i Latinskoj Americi dinamičnija od zemalja skupine BRIC, njihova snaga neće biti dovoljna da preokrene smjer u kojemu je krenuo cijeli svijet.

© Project Syndicate, 2013.