Piše: Branimir Vidmarović, ZŠEM

Situacija na Korejskom poluotoku sve više se zahuktava. No iako u svijetu vlada sveopća strepnja zbog mogućeg izbijanja oružanog, pa čak i nuklearnog sukoba između dvaju Koreja i SAD-a, problem je dublji od pukog animoziteta između Washingtona i Pyongyanga.

Prilike u Istočnoj (a i Jugoistočnoj) Aziji doista su složene. Regije sada udomljuju čak pet zemalja koje posjeduju nuklearno oružje: Kina, Rusija, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja. Štoviše, trebamo dodati i SAD, jer su oni prisutni u Istočnoj Aziji i Azijsko-Pacifičkoj regiji, koje su dio američkih strateških interesa.

Iako je paradoksalno, histerija oko Sjeverne Koreje u određenoj mjeri odgovara većim državama koje su u njenoj neposrednoj blizini i koje sudjeluju u multilateralnim, tzv. „Šestostranim“ pregovorima o rješavanju sjevernokorejskog pitanja. SAD, Kina i Japan promatraju situaciju sa različitih stanovišta. Za Washington, što veća svjetska pažnja nuklearnom problemu Sjeverne Koreje pruža razlog za proaktivnu prisutnost u Istočnoj Aziji, razvijanje vojnih poveznica sa drugim zemljama regije i učvršćivanje već postojećih (Japan, Južna Koreja), što je dio strategije suzdržavanja rasta kineske vojne moći. Za Japan, to je mogućnost jačanja političkog ugleda unutar UN-a i kontinuiteta predlaganja uspješnih rezolucija. Tokyo je još 2006., zajedno sa SAD-om iznio rezoluciju o Sjevernoj Koreji koja je bila jednoglasno primljena. Sjevernokorejska situacija također je povoljna za japanske težnje o promjeni tzv. „miroljubivog“ ustava koji brani Japanu normalne oružane snage i bilo kakvu samostalnu vojnu aktivnost. Zbog nuklearnog dostignuća Sjeverne Koreje, Japan se sve češće okreće prema ideji vlastitog nuklearnog oružja, koje bi uz tehnološki kapacitet Japana i financijsku moć, moglo biti projektirano u relativno kratkom vremenskom roku. Sadašnji je japanski premijer Shinzo Abe zastupnik ideje o pretvaranju Japana u „normalnu“ državu, odnosno remilitarizacije.

Kina, kao ključni igrač još uvijek pokazuje veliku dozu staloženosti i, tradicionalnog za Kinesku vanjsku politiku iščekivanja. No činjenica jest da je i Peking uznemiren sjevernokorejskom aktivnošću koja je u zadnje vrijeme vrlo sporadična, ali ne želi nagliti sa nikakvim drugim mjerama osim rezolucija UN-a upravo zbog te iste nepredvidljivosti Pyongyanga. Ne smijemo zaboraviti ni to, da je Sjeverna Koreja je tržište za kinesko oružje i dobar trgovački partner. U uvjetima svjetske izolacije Sjeverne Koreje, kineska de-facto gospodarska monopolija na čitavu državu je prednost koju Peking svakako ne bi htio izgubiti.

Mjera koju svjetska zajednica sada pokušava implementirati jest strogo ograničenje financijskih transakcija koje sjevernokorejski vođe vrše primarno preko Kine, no analitičari ocjenjuju kako je dvojbeno koliko će se sama Kina pridržavati tih sankcija.

Retorika službenog Pyongyanga u zadnje je vrijeme doista zapanjujuće agresivna i seže od negativnih promidžbenih spotova o SAD-u do prijetnji nuklearnim ratom uz različite ultimatume koji se redovno objavljuju na stranici službene sjevernokorejske medijske agencije. Takvo, u određenoj mjeri samodestruktivno ponašanje govori o agoniji cjelokupnog stanja što sjevernokorejskog gospodarstva, što svjetskog položaja. Stvar je u tome što se režim Pyongyanga upustio u vrlo skup i tehnološki zahtjevan poduhvat. Što je veći opseg nuklearnog programa, to su veća sredstva potrebna za njegovo uzdržavanje i napredovanje. Sjeverna Koreja je lansiranjem satelita u svemir i nuklearnim testovima dosegla određeni limit dostignuća iza kojeg, u razvijenim zemljama slijedi tehnološki napredak konvencionalnog naoružanja (zbog nedopustivosti korištenja nuklearnog oružja, koje jednostavno služi kao simbol moći). Da je Pyongyang postigao današnji rezultat za vrijeme hladnog rata, bila bi to druga priča. No danas, posjedovanje nuklearnog oružja je svega „klubna iskaznica“, koju mora podupirati izdašna novčana svota, potrebna za aktivan život u klubu.

U svakom ultimatumu, Sjeverna Koreja nikad nije kategorična već ostavlja prostor za američko priznanje „prava na život“ Sjeverne Koreje i mirnog suživota. Na taj način, Pyongyang želi napustiti skupu utrku naoružanja sa samim sobom, no učiniti to na ako ne na pobjednički, onda svakako na dostojanstven način, što bi sjevernokorejskim elitama osiguralo i daljnju podršku pučanstva. No takav je poduhvat de-facto neostvariv, zbog promjene raspoloženja te vanjskopolitičkih i vojnih doktrina Washingtona, koje su se promijenile nakon 2001. godine. Sada potpisivanje mirnog sporazuma o nenapadanju između SAD-a i Sjeverne Koreje, što Pyongyang ističe kao formalno glavni uvjet ukidanja nuklearnog programa, nije moguće. Iako bi Amerika sjevernokorejski problem mogla još uvijek riješiti bezbolno sama, to više nije u njenim vanjskopolitičkim interesima koji su trenutačno orijentirani na pojačavanje svojih pozicija u Aziji. Upravo su SAD još 2002. predložile multilateralne šestostrane pregovore o sjevernokorejskom pitanju, na taj način iznoseći problem sa regionalne na svjetsku razinu, a sadašnje ponašanje Pyongyanga pomaže im da tako i ostane.

Razvoj situacija je teško predvidljiv, ali šanse za veći oružani sukob u suštini su ništavne jer je rizik prevelik a neizvjesnost sudbine i rezultata tog sukoba prevelika. Pretpostavlja se da Kina neće dopustiti bojišnicu u svojoj neposrednoj blizini već će pokušati riješiti problem na miran način i time steći još više ugleda u svijetu, pogotovo u zemljama koje još nisu razvijene a čine većinu u UN-u.

Moramo još imati na umu da koliko god svjetska glasila čine od miša gorostasa, sjevernokorejske rakete-nosači, nemaju mogućnosti ciljanja meta na američkom kontinentu. Također, oružani sukob bi prije ili kasnije (preko okupacije sjevera) iznio pitanje ujedinjenja dvaju Koreja, što je još jedna glavobolja za svjetske velesile u kontekstu pitanja pod čijom bi dominacijom bila „nova“ država sa snažnim gospodarstvom i nuklearnim potencijalom?

 I dok se situacija svaki dan mijenja, kako se čini, na gore, američki se analitičari se pitaju je li u stvarnosti sjevernokorejski vođa Kim-Jong-il strateški mudriji no što se čini? Zahvaljujući agresivnim izjavama i vojnim paradama sa raketama koju su sličile interkontinentalnim balističkim raketama, SAD izdvaja preko milijardu dolara na poboljšanje proturaketne obrane. Financijski se doprinos i razmještanje oružja očekuje i od Južne Koreje i Japana, s time da Južna Koreja ne dijeli američku ambicioznost poduhvata, a „prepucavanje“ Washingtona i Pyongyanga sve im teže pada. Provociranje na nepotrebni trošak i unošenje jaza u redove saveznika – namjerno ili slučajno?

Za kraj, u cjelokupnoj priči treba spomenuti i fenomen „Google-Rodman“ diplomacije. U siječnju ove godine, Google-ov izvršni predsjednik Eric Schmidt zajedno je sa bivšim guvernerom New Mexica i ambasadorom SAD-a u UN-u Billom Richardsonom posjetio Sjevernu Koreju. Nakon posjete, Pyongyang je ponudio Internet za strane goste u Sjevernoj Koreji. Slijedom, sa Kim Jong-unom upoznao se i kontroverzni američki košarkaš Denis Rodman, koji je, kako kaže, ostao oduševljen Sjevernom Korejom a američkoj je javnosti prenio poruku da Sjeverna Koreja ne želi ratovati a da Kim Jong-un od Obame očekuje svega direktan telefonski poziv. Prema njegovim riječima, „Kim Jong-un voli košarku kao i Obama. Hajdemo početi od košarke“. Iako su mediji Rodmana žestoko kritizirali što zbog posjete, što zbog simpatiziranja diktatoru, valja razmisliti postoje li tu slučajnosti i nije li Rodman – sportski „zloćko“ i klaun, kojem su pristale budalaštine i ekscentrični potezi, bio najprimjereniji kandidat za probijanje leda i uspostave osobne komunikacije?

Bilo kako bilo, Sjeverna Koreja se otvara svijetu, a kakva će završnica tog otvaranja biti zasigurno je jedno od najočekivanijih pitanja današnjice.