Može li Hrvatska 2020. imati gospodarstvo utemeljeno na znanju, bogatije društvo koje se stalno razvija, potiče istraživanje, razvoj i poduzetništvo, a radna joj je snaga obrazovana i lako se zapošljava, biti zemlja privlačna za mlade ljude?

Sve su to uglavnom ciljevi političkih stranaka, koje je lako postaviti, no vrlo teško implementirati. U razdoblju samostalnosti pokazalo se da Hrvatska ima skromne kapacitete za ozbiljne strukturne promjene, a da za sve ozbiljne promjene postoji otpor. Mi mentalno još nismo raščistili s bivšim sustavom i nismo stvorili novi sustav vrijednosti koji bi odgovarao potrebama moderne Hrvatske. A godina 2020. je blizu i ne treba očekivati bitne promjene. Zalažem se za postavljanje ciljeva za 2050. godinu, koji naravno kao prvu etapu uključuju 2020. godinu.Dugoročni cilj treba imati jasniju viziju gdje Hrvatska treba stići i što sve za to mora napraviti, pa je temeljni izazov odrediti ispravan izbor pravaca razvoja.

Za ostvarenje tih ciljeva nužna je sinergija znanosti, gospodarstva, državne i lokalne administracije, te sindikata i nevladina sektora, naravno temeljena na novim tehnologijama ovisno o mogućnostima. Hrvatska se zbog svoje veličine i veličine tržišta može razvijati u određenim nišama globalnog tržišta ili u sklopu većih sustava na određenim globalnim projektima. Procjenjujem da su nove tehnologije realan prostor za postavljanje razvojnih ciljeva, jer u novim tehnologijama smo svi na određeni način u istoj poziciji pa imamo iste mogućnosti za razvoj.U tom kontekstu treba promatrati i koristiti fondove Europske unije, koji bi se prvenstveno trebali utrošiti u infrastrukturu gdje smo u velikim deficitima u odnosu na razvijene članice Unije. Stvaranje pretpostavki za razvoj i povećanje kvalitete života je prvi cilj integracije u EU.