U govoru održanome 22. veljače u Centru za strateške i međunarodne studije u Washingtonu japanski je premijer Šinzo Abe okupljene dužnosnike, stručnjake i novinare uputio u činjenicu da se Japan ''vratio'' te da neće odstupiti od dugotrajnog teritorijalnog sukoba s Kinom oko otoka Senkaku/Diajou. Kako je provokacija Kine sve više, Abeov domaćin, predsjednik Barack Obama, pozvao je na mir i suzdržanost obiju strana. Japan će, doduše nevoljko, vjerojatno pristati na zahtjev SAD-a jer što se sigurnosti tiče ovisi o savezu s Amerikom. No Kinu će na odstupanje znatno teže nagovoriti.

Upornost Kine u borbi za teritorij nije samo rezultat želje za iskorištavanjem resursa skrivenih na dnu moru ili širenjem strateške prisutnosti u zapadnom Pacifiku, već je riječ i o nacionalnoj obnovi i pomlađivanju, a to je glavni razlog postojanja Komunističke partije Kine. Kad bi odstupili od borbe s bivšim okupatorom i povijesnim protivnikom, bio bi to korak unatrag u šezdesetogodišnjim nastojanjima. Ideju o kineskoj obnovi i pomlađivanju popularizirao je premijer Žao Zijang tijekom kasnih osamdesetih, a često su je promicali predsjednici Điang Zemin i Hu Đintao. Tijekom posjeta izložbi nazvanoj ''Put prema obnovi'' postavljenoj u Državnom muzeju Kine, novi predsjednik Ši Đinping obećao je da će nastaviti ''sa značajnom obnovom kineske nacije''.

Velika Kina

Što Kinezima znači ''obnova'' ili ''pomlađivanje''? Sve nacije, bile one velike ili male, utjelovljuju spoj povijesnih činjenica i mitova. U ovom slučaju Komunistička partija Kine pomlađivanje temelji na vjerovanju da je vrhunac kineske moći tijekom vladavine dinastija Ming i Ćing zapravo pravo, prirodno, pravedno i trajno stanje stvari civilizacije koja se razvija već 5000 godina. Kad je Mao Ce-tung došao na vlast 1949., prvi mu je cilj bio vratiti ''veliku Kinu'' iz vremena dinastije Ćing (1644.-1912.), tvrdeći da je Kina razvijena pod vlašću Mandžurske dinastije bila trajna i postojana Kina.

No dok je napad stranih sila na dinastiju Ćing povijesna činjenica, ideja da postoji jedna postojana Kina koja se nekoliko tisućljeća bori protiv grabežljivih stranaca lažna je i sebična. Mao je svoj cilj ostvario nakon takozvanog mirnog oslobođenja Istočnog Turkestana (danas Šinđianga) 1949. godine i invazije na Tibet 1950., kad se površina Kine u jednom mahu povećala za više od trećine.

Neosporan teritorij

Svaki je čelnik Komunističke partije otad slijedio svoju viziju velike Kine, prilagođavajući je i šireći kako je rasla moć države. Kina, naprimjer, nije previše marila za otočje Senkaku/Diaoju prije 1968., godine kad je geografskim istraživanjima utvrđeno da se ispod površine morskog dna nalaze goleme zalihe nafte. Isto se može reći i za neumjerenost Kine što se potraživanja u Južnom kineskom moru tiče. 2009. godine, oslanjajući se na dvojbenu povijesnu tvrdnju, Kina je službeno izložila svoju kartu ''linije s devet točaka'' UN-ovoj komisiji za granice na kontinentalnom grebenu, a otad o većini Južnog kineskog mora govori kao o svom ''neospornom teritoriju''.

Kako je istočnom i jugoistočnom Azijom dominirala gotovo od svojeg nastanka, osim u zadnja dva stoljeća posljednjih dvaju tisućljeća, Kina se buni protiv trenutnog regionalnog postava suverenih država pod vodstvom SAD-a, u kojemu čak i najmanji uživaju ista prava, privilegije i zaštitu kao i najveći.

Moderna Kina od takvog je stanja stvari imala strahovite koristi, no unatoč tome, uvelike se zamjera što strahovita dostignuća kineske civilizacije i države u proteklih nekoliko tisuća godina Kini ne omogućuju poseban status. Narodu u koji je usađen osjećaj nadmoćne moralne vrijednosti, povijesnog dostignuća i žrtve stranih sila ovakvo je stanje stvari nepravedno i neprirodno. Iz toga proizlazi da bi se svako povlačenje iz teritorijalnih sukoba s manjim i inferiornijim zemljama moglo protumačiti kao ponižavajući poraz, a ne kao korak prema dugoročnog stabilnosti regije.

Tek kreću zahtjevi

Štoviše, ideja o širenju Kine podrazumijeva da će rješenje sukoba oko otočja Senkaku/Diaoju u korist Kine samo osnažiti, a ne zadovoljiti njezine ambicije. Sljedeći bi korak mogla biti potraživanja u Južnom kineskom moru. Dok Obama i Abe osmišljaju zajedničku strategiju radi mirnog upravljanja usponom Kine, moraju imati na umu da Kina svojom idejom o obnovi nastoji vratiti slavnu prošlost, a to podrazumijeva promjenu a ne potvrdu postojećeg regionalnog poretka. To znači da će morati ograničiti strateške i vojne opcije Kine čak i ako ne mogu obuzdati njezine ambicije.  v

Autorska prava: Project Syndicate, 2013. 
www.project-syndicate.org