Europa je danas u šestoj godini krize kao i u šestoj godini nastojanja Europske središnje banke i međunarodne zajednice da se ta kriza okonča. Čelnici su se uvukli u oklijevajući intervencionizam za kojega je britanski premijer David Cameron rekao da bi mogao “do neprepoznatljivosti” izmijeniti euro zonu te narušiti temeljna europska gospodarska i politička načela. Najnoviji zahtjev, sada iz usta francuskog predsjednika Françoisa Hollanda usmjeren je prema Europskoj središnjoj banci, koja bi prema njegovom mišljenju trebala započeti s manipulacijom valutnog tečaja. Naime, Hollande je uzrujan zbog ubrzanog rasta vrijednosti eura, koji je s kraja srpnja 2012., kada je vrijedio 1,21 dolar, početkom veljače ove godine skočio na 1,36 dolara. Takvo jačanje valutnog tečaja dodatni je pritisak na klimava gospodarstva južnoeuropskih zemalja i Francuske jer podriva njihovu ionako slabu konkurentnost.

Jeftini krediti koje je omogućilo uvođenje eura samo su pridonijeli inflacijskom gospodarskom balonu u južnoj Europi koji je prsnuo na početku financijske krize. Uvjeti kreditiranja naglo su se pogoršali, pa su iza svega toga ostala krnja gospodarstva prekomjerno ovisna o inozemnom financiranju. Francusko, pak, gospodarstvo pati zato što su njegovi najvjerniji potrošači iz južne Europe u velikim nevoljama. Prema jednom istraživanju Goldman Sachsa, Francuska bi morala izvršiti deprecijaciju od oko 20% u odnosu na prosjek eurozone i od oko 35% u odnosu na Njemačku želi li ponovno uspostaviti održivo stanje vanjskog duga.

Europska središnja banka i međunarodna zajednica, napose Međunarodni monetarni fond, pokušali su riješiti krizu javnim zajmovima uslijed oskudice privatnog kapitala. Tako je Europska središnja banka prebacila kredite namijenjene refinanciranju i poticanju novčanog toka u iznosu od 900 milijardi eura prema južnoj Europi i Irskoj, što dokazuju bilance Eurosystem’s Targeta. Međutim, time je ugrozila vlastiti položaj jer je jedini način za provedbu te zamjene bio ublažavanje jamstvenih uvjeta za refinanciranje kredita. A veći dio toga jamstva činile su državne obveznice.

Ne bi li zaustavila poniranje tih vrijednosnica te time spasila vlastitu glavu, Europska središnja banka je otkupila spomenute državne obveznice te najavila kako će bude li to potrebno nastaviti to činiti u neograničenim količinama. Istovremeno je uspostavljen Europski mehanizam za stabilnost koji ima za cilj zaštititi države i banke. Sve te garancije uspjele su umiriti tržišta i burze te je ponovno pokrenut protok kapitala iz središta eurozone prema njezinoj periferiji. No kapital utječe i iz drugih zemalja. Euro i vrijednosnice u eurima ponovno su postali privlačni diljem svijeta, što je utjecalo na rast vrijednosti valute te uzrokovalo nove poteškoće.

U ovom trenu valjalo bi naglasiti da je manipulacija vrijednošću jena od strane japanske središnje banke pritom odigrala tek neznatnu ulogu, premda je predsjednik njemačkog Bundesbanka Jens Weidmann oštro osudio takve postupke i mjere. Japanska intervencija, naime, ne može objasniti revaluaciju eura u odnosu na dolar i mnoge druge valute. Europska središnja banka može zaustaviti aprecijaciju eura otkupom stranih valuta. No u konačnici će morati sniziti vrijednost vlastite valute sve dok se povjerenje u euro ne vrati na razinu na kojoj je bilo prije svih ovih garancija.

Upravo je zato predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi u trenu odbacio Hollandov prijedlog. Draghi je itekako svjestan golemih novčanih iznosa izgubljenih nakon kolapsa sustava Bretton Woods tijekom 1970-ih i 1980-ih zbog uzaludnih i skupih intervencija s ciljem stabilizacije valutnog tečaja te ne želi ugroziti glavni cilj Europske središnje banke, a to je održavanje cjenovne stabilnosti. Rast vrijednosti eura otkriva razmjere kolateralne štete koju je uzrokovala europska politika spasa. Naime, mjere koje su dosad poduzete otvorile su vrata zarazi koja je prešla iz perifernih europskih gospodarstava prožetih krizom u još uvijek zdravu srž Europe, što predstavlja veliki rizik za porezne obveznike i umirovljenike potonjih zemalja te onemogućuje dugoročni oporavak kriznih država.

Mora se priznati da europska politika spasa doista jest stabilizirala državne financije i donijela niže kamatne stope prekomjerno zaduženim zemljama. Ali također je uzrokovala rast vrijednosti valute, čime je smanjila konkurentnost svih članica eurozone, što bi se moglo pokazati debaklom za južnu Europu i Francusku, koje su ionako preskupe, kao i sam euro. Spasilački pothvati Europske središnje banke onemogućili su internu deprecijaciju, odnosno niže cijene kapitala, rada i robe, koja su kriznim gospodarstvima potrebne žele li privući svježi privatni kapital i vratiti konkurentnost, a rast vrijednosti eura sada otežava tu situaciju. Ukratko, najozbiljniji problem eurozone, krajnji gubitak konkurentnosti kriznih zemalja, danas je još teže riješiti upravo zbog europske politike spasa.

© Project Syndicate 2013.