Neki istaknuti institucionalni ulagači u obveznice okreću se od tradicionalnih pokazatelja vrijednosti, koji dužničko stanje zemlje određuju po tržišnoj kapitalizaciji, prema pokazateljima na temelju BDP-a. PIMCO, jedna od najvećih svjetskih tvrtki za ulaganja s fiksnim dohotkom, i državni umirovljenički fond države Norveške, jedan od najvećih državnih stabilizacijskih fondova, nedavno su krenuli u tom smjeru. Međutim, postoji rizik da bi neki ulagači mogli previdjeti svrhu pokazatelja mjere vrijednosti. Svrha mjere vrijednosti jest prenijeti stavove posredničkog ulagača. Za mnoge je ulagače – one koji prepoznaju razmjerni nedostatak istančanosti i one koji to ne prepoznaju – praćenje mjere vrijednosti dobra smjernica. To se, primjerice, podrazumijeva u sklopu hipoteze učinkovita tržišta.

Pasivnija strategija
Teoretičari hipoteze učinkovita tržišta često prebrzo isključuju mogućnost pobijanja mjere vrijednosti: za kreditnog procvata od 2003. do 2007. vjerojatno nije bilo teško shvatiti da države s visokom stopom duga u stranoj valuti, osobito one u Europi, ne plaćaju dovoljno velik povrat radi kompenzacije rizika. Ili, da se poslužim težim primjerom, zbog drastična pada vrijednosti obveznice neke od tih zemalja početkom 2012. vjerojatno je bilo pametno kupiti. Unatoč svemu, većina ulagača bolje prođe s pasivnijom strategijom ulaganja, osobito s obzirom na visoke troškove upravljanja i pretjeran promet fondova kojima se aktivno upravlja.
Pokazatelj mjere vrijednosti daje tu mogućnost onima koji smatraju da ne mogu sustavno pobijediti posredničkog ulagača te je objektivno mjerilo prema kojemu ulagači mogu procijeniti učinak upravitelja aktivnih portfelja koji tvrde da mogu. Štoviše, iste vrijednosti koje se koriste u pokazatelju mogu se iskoristiti za izračun prosječne kamate ili državne kamatne marže na tržištu, koji, pak, mogu poslužiti kao pokazatelj spremnosti ulagača na rizik.  Na kraju, pokazatelj mjere vrijednosti aktivnim ulagačima pomaže da osmisle ciljanu strategiju otklona od stava posredničkog ulagača kad smatraju da je njihov stav pogrešan. Možda pomisle da posrednički ulagač podcjenjuje rizik ili loše strane zemalja s osobitim značajkama.

Mogli bi, primjerice, zaključiti da neka država ima prevelik kratkoročni dug, devizni dug ili bankovni dug ili pak neodgovarajuće rezerve ili štednju. Za svaku od svrha pokazatelja mjera vrijednosti pravi je način različite zemlje ocijeniti putem kapitalizacije tržišta, a ne pomoću BDP-a. Onaj koji pokazateljem upravlja mora procijeniti koje su države i obveznice na tržištu, tj. u koje se u potpunosti može uložiti, no to je točno bez obzira na način procjene države.  Logika u pozadini odmaka od tradicionalnih pokazatelja tržišta obveznica jest ta da po definiciji veliku težinu pridaju državama s visokom stopom duga, od kojih su neke prezadužene ili u opasnosti od bankrota. Isprva se ta logika čini nepobitnom. No, ako u teoriji tržište dobro funkcionira, već je trebalo uzeti u obzir visoku razinu duga: takve bi države trebale plaćati više kamate radi kompenzacije porasta rizika, osim ako ne postoji poseban razlog uvjerenju da svoj dug lako mogu otplatiti.  Ulagač koji smatra da su države s visokim omjerom duga prema BDP-u rizičnije nego što to posrednički ulagač prepoznaje vjerojatno će jasnije razmišljati o svojoj strategiji ako je izričito oblikovana uzevši u obzir i omjer duga prema BDP-u nego da je utemeljena na preusmjerenju od pokazatelja tržišne kapitalizacije prema pokazatelju na temelju BDP-a.

Rizik posljednje bitke
Oblikovanje strategije ulagačima može pomoći da prepoznaju da je možda žele izmijeniti (ako, primjerice, državni dug ima neobično kratku ili dugačku strukturu dospijeća). Dakako, rizik bankrota nekih ozbiljno zaduženih zemalja poput Grčke pokazao se višim nego što se očekivalo. No, uvijek postoji rizik posljednje bitke. Mnoge velike zemlje srednjeg dohotka u proteklih su deset godina otplatile dobar dio duga, održavši omjere zaduženosti na znatno nižoj razini u odnosu na napredna gospodarstva. Ta činjenica svakako zaslužuje veću pozornost. Kao što pokazuje tablica, glavna mlada tržišta imaju razmjerno nizak dug (prvi stupac za svaku pojedinu zemlju) u odnosu na BDP (drugi stupac). Tako državni dug Rusije iznosi manje od 7 posto BDP-a. Zbog toga je ograničena dostupnost obveznica tih zemalja. Ako se globalni ulagači od tržišne kapitalizacije okrenu prema ulaganju na temelju BDP-a, visoka potražnja za njihovim obveznicama mogla bi kamate smanjiti na neprirodno niske vrijednosti te izazvati novi kreditni ciklus naglog uspona i pada u tim gospodarstvima.

Izloženost deviznom riziku
Štoviše, mnoga mlada tržišta otplatila su dug u dolarima i drugim stranim valutama, a i dalje se kreditiraju u domaćoj valuti. Razmjerno velike zemlje, kao što su Tajland, Malezija, Brazil i Južnoafrička Republika, imaju vrlo malo preostalog duga u dolarima – tri posto BDP-a ili manje (zatamnjeni dio svakog prvog stupca). Ako se međunarodni pokazatelj vrijednosti obveznica ograniči na dug u dolarima, pokazatelji BDP-a mogli bi uputiti na ozbiljnu neravnotežu između investicijske potražnje za obveznicama tih država i ograničenih zaliha. Prema tome, u mjere vrijednosti treba uključiti dug u domaćoj valuti. No, u tom slučaju premještanje portfelja dalje od tradicionalnih pokazatelja mjera vrijednosti, kao što je indeks obveznica mladih tržišta, upućuje na značajan pomak od jednostavna kreditnog rizika prema deviznom riziku. Točno je da je sposobnost mladih gospodarstava da privuku ulaganja u domaćoj valuti važan čimbenik jačanja globalnoga financijskog sustava (u odnosu na devizni nesklad i krhkost bilanca tijekom devedesetih). Unatoč tome, ulagači koji se od jednog pokazatelja mjera vrijednosti prebace na drugi moraju biti svjesni toga do koje mjere smanjenje rizika bankrota utječe na cijenu povećane izloženosti deviznom riziku. Ukratko, nije suludo ako se ulagač udalji od mjerila tržišne kapitalizacije te da prednost zemljama s niskim omjerom duga prema BDP-u, a manji naglasak zemljama s visokim omjerom duga prema BDP-u. Međutim, pokazatelj na temelju BDP-a nikako nije neutralan pokazatelj.

Project Syndicate, 2013.