Život na periferiji: Američki san postao je hrvatska stvarnost

Autor: Ivica Profaca (VLM) , 19. veljača 2013. u 20:30
PD

Procvat gradova i općina na obodima hrvatskih gradova posljedica je prvenstveno puno povoljnije cijene stambenih prostora.

Gradić Harvey smješten je 35 kilometara od centra Chicaga. Ta je udaljenost 1889. izgledala dovoljna bankaru Turlingtonu Harveyu koji je tražio mjesto za bijeg od bučnog i poročnog grada, i krenuo privlačiti stanovnike uz pomoć vjerskog tiska. Do 1900. Harvey je već imao 5400 stanovnika i vlastitu banku. Do 1930. narastao je na 16.000 stanovnika, posao je cvao, izgrađena je općinska bolnica i školski sustav. Stanovnici su bili uglavnom protestanti, 98 posto bilo ih je bijele kože. U današnjem Harveyu živi 76 posto afroamerikanaca i 19 posto latinoamerikanaca. Broj stanovnika je od 2000. pao za 20 posto, danas ih je 25.000. Prihod po glavi stanovnika od 13.801 dolara doseže samo polovicu čikaškog prosjeka, a postotak ljudi koji žive ispod granice siromaštva iznosi 31 posto, što je 50 posto više nego u obližnjem velegradu. Škole propadaju, glavni poslodavci su odavno pobjegli, a prosječna cijena kuće je 22.648 dolara, ili upola manja nego 1994. Harvey je jedan od centara trgovine drogom, a prazne kuće su pretvorene u dilerska skladišta. Propao je i veliki obližnji trgovački centar, a općina do prošle godine nije imala novca niti za rušenje napuštenog objekta.

Harvey kao metafora
Harvey je postao metafora velike promjene u načinu života u SAD-u, promjene koju je pokrenula velika kriza, a koja se preselila u u socijalnu sferu. Predgrađa kao simboli američkog sna – kuća, travnjak, garaža, automobil i sretna obitelj – pretvorila su se u naselja u kojima je sve više praznih kuća, sve više kriminala i sve više siromaštva. Nanjušile su tu promjenu i velike tvrtke, koje masovno sele svoje uredske prostore iz nekadašnjih poslovnih zona sa rubova gradova. Procjenjuje se da je tijekom 2011. ispražnjeno blizu 1,5 milijuna četvornih metara uredskih prostora u američkim predgrađima. Teoretičari urbanizma tvrde da se Amerikanci nisu odrekli želje da žive u obiteljskim kućama, ali su krenuli tražiti ih u sredinama u kojima će moći uspostaviti kontakt sa susjedima, pješačiti do trgovina i oslanjati se na javni gradski prijevoz do posla. Nije riječ o bijegu od “poremećene” rasne ili socijalne strukture, upravo obratno: odlazak više srednje klase koja je izračunala da im se više isplati živjeti u u centrima gradova izazvao je pad vrijednosti nekretnina, koje su najednom mogli priuštiti i siromašniji slojevi. Teoretičarka urbanizma Vanessa Quirk je na najposjećenijem arhitektonskom portalu na svijetu ArchDaily uzroke urušavanja predgrađa našla u siromaštvu, nasilju, ali i u promijenjenim potrebama pripadnika srednje klase. Ekonomski dio priče bio je prikriven do izbijanja krize, a onda je eksplodirao punom snagom. Ljudi koji zbog gubitka posla više nisu mogli otplaćivati rate svog američkog sna, ostali su bez njega, i prvi put u predgrađima živi veći postotak siromašnih nego u gradovima, čak 15,4 milijuna ljudi. Uz sve to, pokazalo se da ni kvaliteta života u predgrađima nije bajna. Većina ih je građena za obitelji u kojima muž i otac putuje na posao, supruga i majka ostaje brinuti se za domaćinstvo i djecu. Javnog prijevoza praktički nema, pa su stanovnici predgrađa ostali odsječeni od sadržaja koje pružaju gradovi. Ni vožnja nije više “jeftin sport” – od 2001. do 2010. izdatak na gorivo po glavi stanovnika porastao je s 1100 na 2300 dolara. Nije li onda logičan korak preseliti se negdje odakle će se do posla ili kulturnih i zabavnih sadržaja moći doći javnim prijevozom, biciklom, pješice…?

Tako se danas događa nešto potpuno suprotno ideji koju je o životu u porocima i otuđenošću zaraženim gradovima imao osnivač Harveya: život u gradovima, pa i njihovim središtima čiji su glavni dio poslovni neboderi, odjednom postaje sinonim za humani, kvalitetni život ispunjen sadržajem. Prije godinu dana razgovarao sam s dva bračna para, pripadnika srednje klase, iz teksaškog velegrada Dallasa. Jedan par živi u granicama grada, u ugodnoj rezidencijalnoj četvrti. Uživaju u stotinama restorana, kazališnim predstavama, odlaze na utakmice Dallas Mavericksa, posjećuju muzeje i gledaju filmove u nostalgično uređenim dvoranama izvan shopping centara. Drugi par ima omanji ranč izvan grada, ali otkako su im se djeca odselila jedini trenuci kad tamo doista uživaju su posjete unuka. Prostor na kojem su uživali u dugim šetnjama, bazen pred kućom i idilični mir sada im se čine kao praznina. Rješenje vide u preseljenju u grad, jer i tamo će imati priliku živjeti u kući, ali nadohvat svih blagodati u kojima im uživaju prijatelji. Neki američki gradovi krenuli su stoga u projekte revitalizacije predgrađa pokušavajući u njima napraviti sve ono što nude gradska središta. Urbanist Alan Ehrenhalt u svojoj knjizi “Veliki preokret” opisuje slučaj Stapletona kod Denvera, u kojem su probijene barijere između prostora za rad, stanovanje i zabavu, te se stvaraju mješovite zone koja djeluju kao novi, mali, dislocirani downtown. Rezultat je rast stanovništva, za koje se očekuje da će u roku od 20 godina biti utrostručeno.

Trend u Hrvatskoj
I dok su slični trendovi svuda u svijetu, Hrvatska bilježi nešto drukčije pojave. Golemi shopping centri s jeftinijim najmom, boljim izborom trgovina i osiguranim parkingom doveli su do bijega kupaca iz gradskih središta, a nekim se gradovima dogodila i turističko-nekretninska “revolucija”. Posebno na obali, gradovi doista žive samo za vrijeme turističke sezone, da bi se s prelaskom na zimsko vrijeme navečer pretvorili u gradove duhova. S druge strane, ljetne opsade su sve stambene prostore u gradovima uz more pretvorile u potencijalne smještajne kapacitete. Takav se trend sve više vidi i u Splitu, jedinim od većih hrvatskih gradova u kojima kriza nije uspjela oboriti cijene nekretnina, posebno u centru. Mnoštvo je slučajeva da stanari Dioklecijanove palače ljeti unajmljuju stanove na periferiji, jer znaju da će im ona tri ljetna mjeseca donijeti značajan profit. U posljednjih dvije godine na sjednicama Gradskog vijeća raspravljalo se o desecima stanova u zaštićenoj zoni koji prije prodaje moraju biti prvo gradu ponuđeni na prvokup. Split ni za jednog od njih nije imao novca, i oni su promijenili vlasnike. Za pretpostaviti je da su to većinom stranci, što je teško utvrditi jer se u transakcijama najčešće pojavljuju tvrtke s adresom na karipskim otocima.

Zbog toga se dogodio procvat gradova i općina na obodima većih hrvatskih gradova. U slučaju Splita to su Solin, Kaštela ili Omiš, a kod Zagreba Sveta Nedelja. Posljednji popis stanovništva u Splitu je zabilježio oko 10 tisuća stanovnika manje nego 10 godina prije, dok je Solin porastao za skoro pet tisuća ljudi.Prema podacima nekretninskog portala Crozilla.com, Split se penje prema vrhu ljestvice najskupljih nekretnina u zemlji. U većini gradova cijene stambenih kvadrata padaju, u Zagrebu je to u posljednjih godinu 4,3 posto, s prosječnom cijenom četvornog metra od oko 1700 eura. Najveći pad zabilježili su stanovi u centru, za 5,6 posto, a najbolje se drže oni prema periferiji. U Splitu je – nasuprot tome – cijena od početka do kraja 2012. porasla za 1,2 posto, a prosječno je kvadratni metar dosegao čak 2139 eura. Dubrovnik je pao za čak 6,5 posto, ali se tamo metar još uvijek drži na nevjerojatnih prosječnih 3024 eura. Baš cijene nekretnina najčešći su razlog za selidbu, donedavna Zagrepčanka koja se s obitelji prije koju godinu odselila u Svetu Nedelju kaže nam da su u to vrijeme cijene kvadrata u tom mjestu bile oko 700 eura niže nego u Zagrebu. Nije se pokajala, jer su dobili mir i jeftino stanovanje. “Očekivanja su mi apsolutno ispunjena, pogotovo otkad imamo dijete. Mislim da živimo kvalitetnije nego mlade obitelji u gradu. Dok moje prijateljice djecu vozikaju u parkove, ja živim u prirodi, otvorim vrata i kažem ‘trči’”, kaže. Ipak, ima minusa – kako su i ona i suprug zadržali posao u gradu, troškovi za gorivo su im znatno porasli, ali se to dijelom nadoknadi jeftinijim grijanjem. Doseljenički boom donio je i probleme s dijelovima infrastrukture, jer se nisu gradile nove škole i vrtići. “Mi smo imali sreću pa smo dobili mjesto, a drugi se moraju snalaziti u privatnim vrtićima, srećom Sveta Nedelja subvencionira privatni vrtić ako dijete ne ‘upadne’ u državni”, priča naša sugovornica, kojoj – s druge strane – ne nedostaju gradski sadržaji. Ako ih nešto doista zanima, Zagreb nije daleko, a mnoštvo potreba mogu ispuniti i u Samoboru. 

Novi Solinjani

Mnoštvo 'pluseva'
Splitsko-solinska obitelj pomorca i profesorice imala je manja očekivanja, ali su im ona zato još bolje ispunjena. I ovoj obitelji motiv za odlazak iz Splita u kojem su proveli cijeli život bile su niže cijene nekretnina u Solinu.“Da nemam vozački i da ne vozim, ne bismo se selili”, kaže nam friška Solinjanka. Na koncu su našli mnoštvo “pluseva”. Troškove života nisu uspjeli smanjiti – osim kredita za stan – ali štede na vremenu. “Sve potrebne institucije, poput općine, porezne uprave, policije su na najviše 10 minuta hoda od kuće, redovi su bitno manji, nemamo problema s parkingom, više je zelenila za šetnje u prirodi, kao da imam cijeli Marjan pred kućom”, kažu. Ne smeta im ni relativna odvojenost od gradskih sadržaja poput kulture. Split ipak nije daleko, 15-20 minuta vožnje ne predstavljaju problem, a osim toga ni sam “Solin “nije za baciti”, i tamo se održava kulturno ljeto, i to od svibnja do listopada, često i s besplatnim ulaznicama, a ima i drugih manifestacija. Uostalom, odnos Solina i Splita je pomalo čudnovat. Da nije bilo Salone, ne bi bilo ni Splita, pa je sada došlo vrijeme za seobu u drugom smjeru”, zaključuju.
 

Komentirajte prvi

New Report

Close