U manje osmjesec dana Dinamo i Zdravko Mamić prodali su nogometaša Domagoja Vidu u Kijev za pet milijuna eura, a onda su za 15 milijuna eura poslali Matea Kovačića u milanski Inter. Jutarnji list piše kako su time Dinamo i izvršni predsjednik Dinama Mamić u 12 godina probili granicu od milijardu kuna čiste zarade od transfera.
Svake su godine iz zagrebačkog proračuna u prosjeku dobivali 30 milijuna kuna, što znači da su u 12 godina dobili približno 360 milijuna kuna. Na tih milijardu i 360 milijuna kuna nisu platili niti jednu kunu poreza, piše Jutarnji.
Zakon o sportu koji je na snazi u Hrvatskoj omogućio je Zdravku i njegovom bratu Zoranu Mamiću da Dinamo registriraju kao neprofitnu udrugu građana. Iz te su činjenice za Mamića proizašle mnoge povoljne okolnosti, tako da je sasvim zaštićen od poreznih udara. Naime, Dinamo je oslobođen poreza na transfere, u slučaju Kovačića i Vide porez na transfer platit će Dynamo Kijev i Inter državama Italiji i Ukrajini.
Više pročitajte ovdje.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.ovo ima samo u HR, Mamić je tu car, radi sve po zakonu, a zašto su zakoni takvi?
Mamić počeo iskorištavati porezne prednosti udruge građana, u prvom redu oko neplaćanja poreza na transfere igrača. Mamić je s bivšim ministrom financija Ivanom Šukerom našao zakonske preduvjete zbog kojih on i sportska agencija MSA ne moraju platiti porez na prodaju Eduarda da Silve, Vedrana Ćorluke i Luke Modrića u Arsenal, Manchester City i Tottenham. Iz Ministarstva financija toga su se sjetili u ljeto 2007. i zainteresirali za te transfere. Kako su da Silva i Ćorluka postali britanski porezni obveznici, činilo se da će Mamić morati platiti porez.
Uskoro je to demantirano jer se odšteta Dinamu registrira kao priljev financijskih sredstva u klubove, pa se uključuje u podatke o poslovanju, odnosno u prihode i rashode, na čiju bi se razliku na kraju godine trebao platiti porez na dobit. Dogodilo bi se to da je kojim slučajem Dinamo poduzeće, ali kako je riječ o udruzi građana, Dinamo nije obveznik poreza na dobit. Ako udruga ima dobit, opet na nju ne plaća porez nego ju je dužna preusmjeriti na svoje programe, a ne podijeliti između osnivača.
Kad je 2008. Modrić prodan Tottenhamu, ponovo se pojavilo isto pitanje – kako je moguće da se na milijunsku odštetu ne plaća porez na dobit, na što je tadašnji ministar financija Ivan Šuker isprva rekao da će Dinamo trebati platiti porez, ali ništa se nije dogodilo. Dvije godine kasnije Šuker je izjavio:
“Neprofitne organizacije ne moraju plaćati taj porez. Da bude drukčije, trebalo bi promijeniti niz propisa i zakona, među kojima i Zakon o sportu, odijeliti amaterizam od profesionalizma.” Zakon se nije promijenio, na Mamićevo veselje.
Kad već spominjemo Zakon o sportu, i njime je HDZ-ova većina, kad ga je usvajala u Saboru, išla na ruku Mamiću. Po tom zakonu najavljena je privatizacija klubova koja se Mamiću nimalo ne sviđa. Međutim, po istom zakonu odlučeno je da se moraju privatizirati klubovi čiji su računi u minusu, a preuzimaju ih vjerovnici, najčešće gradovi koji su najviše uložili u matične klubove. Oni klubovi koji posluju financijski pozitivno ne moraju se, ako ne žele, privatizirati, a to je ono što je Mamić želio čuti.
Mamiću odgovara da Dinamo i dalje bude registriran kao udruga građana jer bi u slučaju privatizacije on morao transparentno uložiti svoj novac i postati vlasnik Dinama, a ujedno bi morao plaćati porez na dobit od prodaje igrača, što mu nije prihvatljivo. Za Mamićeve prohtjeve sluha je imao i ministar Dragan Primorac, čije je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta dalo preporuku da se igračima Dinama Carlosu, Ettu, Chagu i Sammiru dodijeli hrvatsko državljanstvo po ubrzanoj proceduri.
Tako su omogućili Mamiću da ih za koju godinu, kad Hrvatska uđe u Europsku uniju, proda u inozemstvo gdje postoji prosječan limit od tri igrača izvan Europske unije, kudikamo lakše i skuplje nego što bi to mogao da su ostali samo brazilski, odnosno kamerunski nogometaši. Ujedno je tom odlukom mogao dovoditi još stranaca u svoj klub jer su po hrvatskim pravilima isprva u momčadima mogla igrati četiri, a a od 2009. šest stranaca, tako da Mamić nije morao razmišljati hoće li brojem stranaca probiti dopušteni limit. Ministarstvo policije, naravno, uvijek je prihvaćalo te preporuke. Primorčevo ministarstvo, dok je on bio ministar, nije promoviralo dugo najavljene ispektore koji će provjeriti provodi li se Zakon o sportu.
ovo ima samo u HR, Mamić je tu car, radi sve po zakonu, a zašto su zakoni takvi?
definitivno ,jer mu ne bi dopustili da dinamo bude udruga.
a s obzirom da je odradio 200 milja eura u transferima, pola pije pola šarcu daje.
postoje dvije opcije u profesionalnom sportu. ili je klub privatni,(psg,arsenal,man united,inter,milan) pa se zna gazda i nema javne dotacije .
ili su svi članovi kluba glasači koji biraju vodstvo glasovanjem,tip barcelona pa i real imaju sličan model.
sve ostalo je ili amaterizam(vlasnik kluba,grad,općina,selo-kao u skandinaviji) ili se koristi sport za privatno bogaćenje na račun javnih novaca.
očito da Mamić ima moćne zaštitnike iz sfere politike koje honorira da ga ne diraju, a lovu dijele privatno na uštrb proračuna.[emo_kuna]
Uključite se u raspravu