Kako sada stoje stvari, bit će to za naša vremena jedna netipična strana intervencija. Francuska je – barem se tako nadaju u Parizu – u završnoj fazi vojnog "izleta" u Mali, nakon munjevita napredovanja koje je posve ogoljelo sve slabosti islamističkoga pokreta na sjeveru zemlje. Vojni analitičari raspisali su se kako pred francuskim naletom padaju grad za gradom, dogurali su do Kidala, 1500 kilometara od glavnog grada Bamaka, i izbacili islamiste iz svih važnijih uporišta. Glavna bojazan francuske politike, ali možda još više i javnosti, bila je da će se njihova vojska uplesti u dugu i tešku bitku protiv pobunjenika, da bi sada sve izgledalo drukčije. Pariz se nada da bi intervencija mogla završiti razmjerno brzo, nakon čega bi se kontrola predala afričkim mirovnim snagama, u skladu s rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a.

Nema brza rješenja
Islamistička ofenziva u Maliju je počela još u prvoj polovici prošle godine, kad su na sjeveru iskoristili kaos koji je nastao u zemlji nakon vojnog udara. Kad su militantni islamisti počeli napredovati prema prijestolnici Bamaku, dotrčali su u pomoć kolonijalni gospodari koji nisu htjeli dopustiti mogućnost da u Africi dobiju inačicu talibanskoga Afganistana. Oko tri tisuće vojnika se, praćeno zračnim udarima, iskrcalo u Mali i odradilo posao, koji će uskoro preuzeti oko 6000 pripadnika afričkih mirovnih snaga. Pomoć bi im – bar je tako planirano – trebali pružiti i Tuarezi, nomadski narod koji živi u Maliju i još nekoliko saharskih zemalja, i kojemu su državne granice samo linija nacrtana na papirnatim zemljovidima. Nakon inicijalnoga savezništva s islamistima – kad im se sviđala ideja o neovisnosti – okrenuli su se suradnji s vladinim snagama.Na žalost, borba protiv islamističkih ekstremista time igurno neće biti završena, geopolitički analitičar Zoran Kusovac siguran je da će se oni vrlo lako premjestiti na neko drugo područje čim osjete priliku. Brzog rješenja, jednostavno, nema.U tumačenjima razloga francuske intervencije, osim kod ponekad opskurnih teoretičara zavjere, najviše analitičara ipak se slaže da je Pariz doista želio zaustaviti širenje militantnih terorističkih elemenata koji bi kod osiromašenih Afrikanaca lako mogli naći plodno tlo. Takav stav zastupa i Kusovac, ali istodobno napominje da su Francuzi bili "prisiljeni" intervenirati da bi očuvali svoj utjecaj među bivšim kolonijama, ako ni zbog čega, ono zbog toga da mogu računati na koncesije u iskorištavanju prirodnih bogatstava.

Plin i nafta u regiji Taoudeni
"Mali je od davnina poznat po proizvodnji zlata, na tome se temeljilo i veliko malijsko srednjovjekovno carstvo. Kada je car Kanku Musa 1324. pošao na hadž u Meku, njegova karavana nosila je više od osam tona zlata", kaže Kusovac.Danas je Mali sa 60 tona godišnje treći afrički proizvođač zlata, nakon Južnoafričke Republike i Gane.Mnogo se, kaže naš sugovornik, govori i o mogućnosti da je Mali bogat drugim mineralima, ali su oni dosad bili neiskorišteni zbog političkih i ekonomskih prepreka. No, stvari se mijenjaju, posebno tehnologija."Vlada Malija u posljednjih je 15 godina prilagodila zakonodavstvo potrebama suvremene eksploatacije minerala i organskih tvari, pa su se prihodi od koncesija višestruko uvećali, od 1 posto BDP u 1990. do sadašnjih 18 posto. Domaće i strane kompanije imaju u Maliju oko 200 koncesija i dozvola za istraživanje i eksploataciju, a od 29 ponuđenih blokova za istraživanje rezervi nafte i plina na 15 su već izdane koncesije stranim tvrtkama", navodi Kusovac, dodajući da se većina poznatih mineralnih resursa nalazi na zapadu i jugu zemlje, u "crnom Maliju", najčešće je riječ o dijamantima i zlatu.

"Stručnjaci polažu velike nade da bi nove metode istraživanja i eksploatacije mogle dovesti do komercijalno isplativih polja plina i nafte u regiji Taoudeni i time praktično omogućiti eksploataciju velikog zapadnosaharskog bazena na kojem susjedni Alžir već ima značajnu proizvodnju", kaže Kusovac.Francuskoj, ali i drugim zapadnim zemljama, moglo bi biti zanimljivo i to što je na nekim područjima Malija pronađen uran, neka od nalazišta su i na sjeveroistoku, koji je do prije koji dan bio pod nadzorom islamista. "Francuska svoje potrebe za nuklearnim sirovinama za elektrane zadovoljava proizvodnjom iz susjednog Nigera, no potencijal Malija svakako je interesantan", kaže Kusovac, navodeći da u sjevernim pustinjskim područjima postoje i poznate rezerve fosfata, kaolina, olova i cinka, kamene soli i drugih minerala.No, ništa od tih manje ili više skrivenih bogatstava za Kusovca ne ulazi u prave razloge za francusku intervenciju. Ipak, Mali nije Libija da bi toliko stranih sila bilo privučeno podzemnim jezerima nafte. "Glavni strateški cilj vojnog angažiranja zaustavljanje je fizičkog širenja agresivnog selafijskog i vehabijskog islama na dijelove crne Afrike u kojima je islam dominantan, ali se tradicionalno manifestira u daleko tolerantnijem obliku nego što bi to ekstremisti arapskog podrijetla željeli. Namjera Pariza, u kojoj zasigurno ima podršku velika dijela vlasti frankofone Afrike, stvaranje je fizičke barijere širenju ekstremističkih ideja", kaže Kusovac.

Pomno pripremljen teren

Zanimljivo je da se u novinarskim izvješćima iz Malija, čak i u zapadnim krugovima koji inače nisu skloni intervencionizmu u Trećem svijetu, ističe praktički jednoglasna podrška stanovništva, koje je dočekalo Francuze nakon što su s donedavno zauzetih područja otjerani militanti. Možda je razlog tome i činjenica što je zahtjev malijskih vlasti Francuskoj bio popraćen i odlukama UN-a, protiv kojih ovaj put nisu imale ništa ni Rusija ni Kina, inače brze kad treba vetom zaustaviti kakvu promjenu interesnih zona. Strah od terorističkih napada ipak je prevelik da bi bilo većeg nesuglasja u visokoj politici. Usto, Mali i Francuska imaju sporazum o vojnoj pomoći, koji kao da je pisan baš za ovakve slučajeve. Dakle, sve što Francuska može reći kritičarima jest "mi samo ispunjavamo naše obveze prema Maliju". Hollande je pažljivo pripremio teren za akciju, rezolucija Vijeća sigurnosti pripremljena je još potkraj prošle godine, a sam francuski predsjednik liderima je frankofonih afričkih zemalja lani u Senegalu opisao stanje na sjeveru Malija kao "vladavinu terora" kojoj treba stati na kraj. Francuska je posebno bila zabrinuta da bi područje koje su zauzeli islamisti moglo postati "skladište" za oružje koje se nakupilo za građanskog rata u Libiji, i potom bilo iskorišteno za napade na francuske ciljeve.

Kad se to kombinira s činjenicom da malijska vojska nije mogla odgovoriti na izazove sa sjevera, a da je afričkim snagama trebalo vremena za okupljanje, intervencija je bila neizbježna.Komplikacije za Francusku dolaze s domaćeg terena. Hollande je u predsjedničkoj kampanji obećao povlačenje iz Afganistana, pa bi zadržavanje u Africi moglo narušiti njegovu uvjerljivost. Drugi je razlog ekonomska kriza, u situaciji kad se proračunska sredstva koriste za pokušaj oživljavanja gospodarstva, malo je prostora za skupu vojnu intervenciju. Zbog toga je za Pariz važno što je, osim iz UN-a, dobio podršku i iz Bruxellesa. A kada intervencija jednom bude završena, i nadzor nad kakvim-takvim mirom preuzmu afričke snage, trebat će početi razmišljati i na dulje staze, ponajprije kako pomiriti i ujediniti za dobrobit zemlje sjevernjake Tuarege i crne stanovnike južnog Malija. Već ima glasova o osvetničkim pohodima vladinih snaga prema tuareškim i arapskim zajednicama, ubojstvima civila, paljevini i pljački. Zapad se valjda dovoljno dobro sjeća kaosa nakon pada Sadama Huseina da bi ga opet dopustio. 

Kronologija sukoba

22. ožujka 2012. 
Vojska pučem oduzima vlast predsjedniku Amadou Toumani Toureu zbog njegove neefikasnosti u borbi protiv pobunjenika sa sjevera. Vođa puča Amadou Sanogo kaže da je spreman razgovarati s pobunjenicima o svemu osim o teritorijalnom integritetu zemlje

30. ožujka 2012. 
Tuareški separatisti zauzimaju grad Kidal na sjeveru, Sanogo priziva pomoć izvana

6. travnja 2012.
Pokret za oslobođenje Azawada (MNLA) pod vodstvom Tuarega proglašava neovisnost sjevernog Malija i nazivaju ga Azawad

8. travnja 2012.
Za predsjednika je postavljen predsjednik parlamenta Dioncounda Traore

26. svibnja 2012.
Ujedinjuju se MNLA i militantna islamistička grupacija Ansar Dine, ali MNLA već sedam dana kasnije napušta savez

20. prosinca 2012.
Vijeće sigurnosti UN-a odobrava raspoređivanje afričkih vojnih snaga u Maliju, očekuje se da će njihova operacija početi u rujnu 2013.

4. siječnja 2013.
Ansar Dine odustaje od sporazuma o prekidu vatre, optužujući vladu da primirje koristi za ratne pripreme

10. siječnja 2013.
Mali traži hitnu vojnu pomoć od Francuske, nekadašnjih kolonijalnih gospodara

11. siječnja 2013. 
Francuski predsjednik Francois Hollande najavljuje francusku akciju zaustavljanja pobunjenika, zračni udari tjeraju islamiste iz strateški važnog grada Konna

24. siječnja 2013.
Ansar Dine napušta svoje saveznike bliske Al Qaidi i traži primirje

26. siječnja 2013. 
Francuske i malijske trupe oslobađaju jedan od tri najvažnija grada na sjeveru, Gao

27. siječnja 2013. 
Osvojen i Timbuktu, grad pod zaštitom UNESCO-a

30. siječnja 2013.
Pada i treće veliko uporište islamista, Kidal