Gost komentator: Ivan Kožić, dipl. oec.
Sjeća li se još tko u ovoj zemlji euforije iz 1990. godine, kada smo bili na pragu osamostaljenja. Govorilo se tada, ma tko će nama stati na kraj uz ovakvo more sinje, turizam… ma Švicarsko, neka ti je Bog na pomoći!
Prošlo je otad više od dvadeset godina, Švicarska nam je po životnom standardu još i dalje nego što je bila, turizmom smo tek sada došli tamo gdje smo tada bili, a industrija? Isplative industrije u Hrvatskoj više gotovo da i nema.
Moja baka, starica od 83 godine, još i danas ponekad promrmlja: „Ma mi imamo turizam, turizam će nas spasiti.“ Ona već dugo nije uživo vidjela more, ali ovu rečenicu je mogla pokupiti iz bilo kojeg hrvatskog medija. Nekako se u javnom mnijenju svih proteklih godina uspjelo ukorijeniti da je turizam naša nada, naš spas, posljednje utočište. Naravno da nije loše što Hrvatska ima turistički potencijal, ali se nekako ne mogu oteti dojmu da je upravo postojanje tog posljednjeg utočišta, pored ostalog, kumovalo neobazrivosti nadležnih ljudi dok se hrvatsko gospodarstvo sustavno razmontiravalo. Ili možda njihova neobazrivost ipak nema veze s turizmom, ali svakako ima cijenu!
A što se to točno dogodilo? Za ovu situacija u kojoj se Hrvatska trenutno nalazi su ključna tri čina. Prvi čin: privatizacija, tj. pljačka 90-ih, od čega su najveću korist imale odabrane familije! Drugi čin: prebrzo otvaranje, odnosno ukidanje trgovinskih barijera i održavanje tečaja kune ispod razine pariteta kupovne moći. Od toga su pak najveću korist imali uvoznici, a zna se koje su familije najveći uvoznici u Hrvatskoj! Treći čin: pogrešna alokacija sredinom 2000-ih. Banke su štednju građana i inozemni dug Hrvatske cijelo prošlo desetljeće sustavno alocirale u neizvozni sektor, građevinu, što kroz kredite građevinskim poduzetnicima, a što kroz stambene kredite građanima. Uslijed svega toga, umjesto da Hrvatska postane mala zemlja s velikim izvozom, postala je mala zemlja za veliki odmor. Metaforički i bukvalno!
I što sad? To pitanje bi trebalo postaviti onima koji imaju mogućnost napraviti nešto u smjeru reindustrijalizacije Hrvatske, odnosno u smjeru omogućavanja komercijalizacije domaćih poduzetničkih ideja i inovacija. Međutim, oni na to pitanje uvijek imaju spremne odgovore.
Guverner Vujčić će primjerice reći: „Mi tu ne možemo ništa, nama su ruke vezane eurizacijom i nefunkcioniranjem transmisijskih mehanizama!“.
Ministar Linić će reći: „Ni mi tu ne možemo ništa, nama su ruke vezane proračunskim deficitom i opasnom razinom javnog duga!“.
Direktori Luković i Prka će pak reći: „E banke tu tek ne mogu ništa, jer u Hrvatskoj ne postoje kvalitetni poduzetnički projekti koje bi se isplatilo financirati".
I što nam onda preostaje? Privlačenje stranih investicija? Strani investitori će navrat nanos pohrliti u Hrvatsku, ali samo pod jednim uvjetom, a to je da im ponovo ponudimo kakav državni monopol za par sto milijuna eura, kao što je to pokojni Vrhovnik darežljivo ponudio Deutsche Telekomu, a Nijemci se vjerojatno još i danas čude da im je pošlo za rukom za male novce dobiti mogućnost višegodišnjeg naplaćivanja najskupljih telefonskih impulsa u Europi.
Predlažem premijeru Milanoviću da u izlog stavi distributivnu mrežu HEP-a, naravno ispod cijene, pa nek broji sekunde, ma kakve sekunde, stotinke do javljanja prvog zainteresiranog stranog investitora. Sve u svemu, sukladno stavovima svih relevantnih ljudi u ovoj zemlji, zaista se više ništa ne može učiniti. Može se samo čekati da se završi ovo davno započeto spontano restrukturiranje hrvatskog gospodarstva. Hrvatska polako, ali sigurno ide prema europskoj verziji Floride, gdje će živjeti i odmarati se bogati Europljani, a za ljude koji su se ovdje rodili će posla, osim u turizmu, još biti i u niskoproduktivnim uslužnim djelatnostima.
Bit će tu posla i za frizerke, pedikere, automehaničare. Naći će se posla i za pokoju činovnicu na šalteru poslovnice kakve talijanske banke. Klinac koji sanja posao čistača ulica se nikako ne mora bojati za svoju budućnost. A svi ostali koji u životu imaju ambicija raditi nešto drugo, svoju će sreću morati tražiti u nekim drugim zemljama, pardon, regijama Europske Unije. Žalosno!
Ivan Kožić
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Turizam ?
Nemojte se šaliti .
Nemoguće je samo od turizma živjeti .
To nije normalno da ljude ne rade , da dangube .
Nemojmo se zavaravati da se može živjeti od rada 60 dana godišnje , i to ako ne padne kiša .
Trenutno u turističkim mjestima nema nikoga a hladni pogon i dalje troši .
Mi nemamo dovoljno hrane da nahranimo turiste koji dolaze u ta 2 ljetna mjeseca , već i tu hranu uvozimo .
Prokletstvo Hrvatske je bio rat i sve što ide uz to.Kasnije je bilo nesnalaženja, neznanja da ne spominjem lopovluka al onag najgoreg ubi kravu radi kotleta… Hrvatska je fulala strateški… prodaje HT je ok ali bez kablova … prodaja INA-e ok ali ne susjedu (kome je palo na pamet odvojiti Dioki od Ina-e) … prodaja banaka ok ali najviše do 50 % a mi prodali sve strancima …..auto putevi su pušiona trebalo je ličku trasu proširit ili graditi malo pomalo ……trebali smo u luke ulagat ….zar nije sramota da u Dubrovniku ima hotela još u ruševinama ……….. jesmo li idioti ili nas je neko zlo trefilo …ko bi to moga znat…
osnovna ideja i naslov su obećavali, ali mi se čini da se autor malo izgubio u nekim općim mjestima koja se kod nas stalno ponavljaju kao bajanje.
kad vidim naše izopačeno društvo, počinjem razmišljati tko je indoktrinirao mladog autora, koji po godinama ne bi trebao imati nikakve veze s komunističkom ideologijom, idejom o “domaćem” i “stranom” kapitalu?
vjerojatno naši fakulteti što i dalje podučavaju marksističku ekonomiju, pa će tako “domaće poduzetničke ideje” reindustrijalizirati zemlju, a “strani kapital” će ići samo na monopol i raubanje naših resursa.
što je i naivno i činjenično pogrešno.
glede “reindustrijalizacije” pitao bih svakog koga to zanima – koliko treba da se stvori jedan dioki ili željezara sisak?
nekoliko generacija, rekao bih. tako kad bismo se sad oslanjali na “domaće poduzetničke ideje”, s obzirom na raspoloživo znanje i kapital, trebalo bi nam 100 godina da se reindustrijaliziramo. i to samo kad bi ostatak svijeta stajao u mjestu, no budući da je konkurencija intenzivno globalizirana, slobodno možemo reći – nikad.
opet o reindustrijaliziciji – većina naše industije nastajala je još od početaka devetnaestog stoljeća, pa zatim intenzivno između dva svjetska rata, ponajvećma u zagrebu i rijeci, ali i na mnogim drugim pojedinačnim lokacijama.
osnivao ju je europski kapital, nikakav “samo domaći”, što se lako može provjeriti u povijesnim podacima o vlasnicima i osnivačima. komunisti su uveli radikalno drukčiji poredak ali su se trudili sačuvati gotovo svaku industijsku tvrtku koju su zatekli.
i dobro su pazili da ne kadroviraju nesposobne političke kadrove, do te mjere da su neke političke zatvorenike vadili iz zatvora i postavljali za direktore kompleksnih tvrtki, kada bi shvatili da su to jedini stručnjaci kojima raspolažu za pojedinu oblast.
tako smo zadržali u kakvom-takvom stanju većinu industrije do devedesetih. dakle povijest te industrije je: kapital iz cijele europe i dugotrajan razvoj.
zadnjih godina imali smo priliku vidjeti kako političari uništavaju sve uvjete za rad tvrtkama kojima ni na kraj pameti nije bilo da raubaju monopol, kao recimo cmc, tvornice duhana koje su trebale razbiti tdr-ov monopol, pa sve do jednog dalmacijavina ili bandićeve potpune blokade industijskih projekata u zagrebu.
jedina šansa da se uopće priključimo civliziranim zemljama jest pokušati se otvoriti svemu kapitalu koji još uopće želi ovamo doći, a razdvajanje investicija na domaće i strane korak je u suprotnom smjeru.
“A svi ostali koji u životu imaju ambicija raditi nešto drugo, svoju će sreću morati tražiti u nekim drugim zemljama, pardon, regijama Europske Unije. Žalosno!”
Ako čovjek ima ambicije, NIŠTA ga ne može spriječiti u tome da ih ostvari .
Uključite se u raspravu