Socijaldemokracija ostala bez identiteta, ubija je štednja

Autor: Josipa Ban /VLM , 24. prosinac 2012. u 18:30
8,6 posto pao je udio plaća u BDP-u u EU u razdoblju od 1983. do 2006.

Europske države pogođene krizom, pa i Hrvatsku, karakterizira oštra štednja, suprotno od onoga što bi socijaldemokrati trebali raditi.

Za socijaliste je štednja najteža riječ, ali mi drugog izbora nemamo. Bio je to odgovor Zorana Milanovića, predsjednika Vlade i Socijaldemokratske partije (SDP), na kritike sindikalista Vilima Ribića da Vlada krši radnička prava.

A hrvatski socijaldemokrati, koji bi se trebali brinuti upravo za radnička prava, rijetki su koji su se u Europi posljednjih godina uspjeli izboriti za vlast. Danas oni vladaju u samo trima zemljama, Francuskoj, Slovačkoj i Hrvatskoj, dok su 2002. držali vlast u njih petnaest. U Španjolskoj, primjerice, koju trese ozbiljna kriza, s vlasti su tako otišli sredinom prošle godine nakon dva mandata. No, građani su, čini se, socijaldemokratima okrenuli leđa i prije krize. Nisu zapravo vidjeli razliku između desnice i ljevice, koja je pod utjecajem tzv. trećeg puta skrenula prema centru. Gospodarska i financijska kriza 2008. pak otkrila je lice neoliberalnoga kapitalizma kakav zagovaraju danas, i u Europskom parlamentu i Vijeću EU, vladajuće stranke. Takav koncept u članku objavljenom lani jasno je opisao Charles Moore, jedan od vodećih konzervativnih novinara u Velikoj Britaniji, biograf Margaret Thatcher te bivši urednik Daily Telegrapha. "Bogati vladaju svjetskim sistemom, što im omogućuje sve veću akumulaciju kapitala, dok s druge strane za rad plaćaju najmanju moguću cijenu. Sloboda koja iz toga proizlazi odnosi se samo na njih. Većina jednostavno mora raditi više, u uvjetima koji su sve nesigurniji, a sve kako bi obogatili manjinu. Demokratske politike, čiji je cilj obogatiti većinu, u stvarnosti se nalaze u 'džepu' bankara, medijskih i drugih mogula koji vladaju svime", napisao je.

Takvu situaciju potvrđuju i statistike. Jedna od njih pokazuje da je udio plaća radnika u BDP-u u zemljama članicama G7, prema Međunarodnom monetarnom fondu, od 1983. do 2006. pao za 5,8 posto, u Europi, prema Europskoj komisiji, za 8,6 posto, a u Francuskoj za čak 9,3 posto. Podaci Eurostata pokazuju da svaki šesti zaposlenik EU-a radi za minimalnu plaću. Unatoč svemu, upravo oni koji bi se trebali izboriti za ravnomjerniju raspodjelu bogatstva na probleme odgovora nemaju. Socijaldemokrati danas tek razgovaraju o pitanjima poput kako se stvorena nejednaka raspodjela dobara može suzbiti kvalitetnom javnom politikom temeljenom na progresivnom oporezivanju, određivanju maksimalne i minimalne plaće. Nemaju ni jasna stava kako se postaviti te kakve politike zastupati. Jednom riječju, europska socijaldemokracija ostala je, čini se, bez identiteta. Europske države pogođene krizom, pa tako i Hrvatsku, karakterizira politika štednje, upravo suprotno od onoga što bi socijaldemokrati trebali raditi. U tom smislu, jedino se potezi francuskoga predsjednika Francoisa Hollandea, veće oporezivanje bogatih kako bi se povećala javna ulaganja, te zdravstvena reforma Baracka Obame, američkog predsjednika, mogu možda opisati nalik socijaldemokratskima. Što rade, a što bi trebali raditi kad bi slijedili svoju ideologijsku logiku, razgovarali smo s raznim sugovornicima.

Pragmatizam trebaju zamijeniti agresivnijom strategijom

Dietmar Dirmoser, voditelj zaklade Friedrich Ebert u Zagrebu, kao zajedničku crtu današnjih socijaldemokrata navodi pragmatizam. "Često se prelako prilagođavaju postojećim ograničenjima, a trebali bi iskoristiti situaciju, s obzirom na to da imaju bolje i dosljednije ideale za pravednije i uravnoteženije rješenje trenutačne gospodarske krize", smatra Dirmoser. Ipak, kako napominje, lijevi, osobito socijaldemokrati, nisu uspjeli iskoristiti situaciju. "Gospodarska kriza nije im pomogla da naprave korak naprijed. Baš suprotno, još su u defanzivi. Primjerice, 1999. u većini zemalja Europske unije vladali su socijaldemokrati, danas su pak uključeni u vlast samo osam zemalja, a samostalno vladaju tek u Francuskoj i Slovačkoj", ističe. Da bi se takva situacija prebrodila, napominje, poruke socijaldemokrata moraju postati jasnije i vidljivije, a njihova strategija agresivnija. Tako postoji konsenzus o nekim pitanjima, nabraja Dirmoser, da treba podići kvalitetu demokracije, proširiti europsku integraciju u Europsku socijalnu uniju, redefinirati odnos države i tržišta, ali ne i rješenje kako to ostvariti. Hrvatski socijaldemokrati, smatra Dirmoser, odgovornost su preuzeli u kompliciranoj situaciji. "Prethodna Vlada nije ostavila puno toga na što bi se moglo dalje graditi. Dosad je, pak, kriza diktirala što se mora učiniti. U srednjoročnom razdoblju, međutim, to neće biti dovoljno", tumači. Socijaldemokrati bi trebali razviti strategiju koja će zahtijevati reformu i transformaciju, jer država ne može zadržati model rasta koji se koristi već četiri godine, savjetuje Dirmoser, dodajući kako su socijaldemokrati jedini politički akter koji takvu strategiju može i postići.

U Europi više nema ni čistih ideja, ni čistih stranaka

Mnogi koji se smatraju katolicima čine posve suprotno od onog što vjera propovijeda, pa im, osim verbalno, nitko ne spori da se osjećaju kako žele, bez obzira na to koliko su iskreni. Isto vrijedi i za socijaldemokrate, smatra povjesničar Tvrtko Jakovina. "Hrvatski SDP jest socijaldemokratska partija, pa je i Zoran Milanović socijaldemokrat. Doduše, i Milan Bandić za sebe je govorio, i ponekad još govori, da je socijaldemokrat. Tako vidim i ideologije kojima pripadaju pojedini hrvatski političari", kaže Jakovina. Tumači da je osnovna razlika između socijaldemokracije i desnih ideologija u maloj i velikoj korumpiranosti. "Desne su stranke puno više lopovske od lijevih", ističe. No, napominje, razlika je i u drukčijim svjetonazorskim pitanjima. Pa desnica, bez obzira na to što stvarno čini, zna verbalno biti protiv abortusa, legalizacije lakih droga. "Jedno su vrijeme prigovarali i zbog povijesnoga naslijeđa, pa je tobože ljevica bila manje protiv Josipa Broza Tita, a desnica, valjda, snažno protiv. Taj je argument slabašan, jer je Franjo Tuđman bio veliki ljubitelj Tita, baš kao što je i u mnogo čemu bio potpuni antiklerikalac", objašnjava. Što se ekonomije tiče, sličnosti su, smatra Jakovina, još veće. U svijetu u kojem se razlike između stranaka smanjuju svi žele u centar, pa su i preklapanja ideologija velika te nema "čistih" stranaka i čistih ideja. "Slično je i u Europi. Po mnogočemu su, primjerice, katalonski socijalisti pravi socijaldemokrati, ali su zapravo zagovornici katalonske neovisnosti i po tome su slični desnim partijama. Novi je francuski predsjednik svakako puno više lijevo od svoga prethodnika. Je li pravi socijaldemokrat? Vjerojatno nije. Ima li toga uopće? Vjerojatno, ne", zaključuje Jakovina.

Nema velikih poteza zbog teška naslijeđa, no zasluge ostaju

Branko Caratan, umirovljeni profesor komparativne politike s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, ističe kako zasad socijaldemokrati nemaju jedinstvenu ideju kako se oduprijeti neokapitalizmu. Nove ideje pojavit će se, smatra, tek kad u nekoliko velikih zemalja, prije svega europskih, socijaldemokrati dođu na vlast. "Dotad je to akademska rasprava u kojoj se ne naslućuje nijedan zajednički odgovor na krizu koju je prouzročio neokapitalizam." Napominje ipak kako priči o socijaldemokratima treba dodati jednu fusnotu. "Ipak su uspjeli te su u stogodišnjem razdoblju stvorili, posebno u Europi, socijalnu državu koja je jaka i koju je teško rušiti. Socijalna je ljevica štitila prava manjina, demokratske principe, vodila je računa o sindikalnim pravima, o ravnopravnosti žena. To danas sve izgleda kao gotova stvar, ali činjenica je da je to trebalo izvesti", objašnjava. Danas pak takva velikog poteza nema te je teško pronaći novi korak koji bi imao veliku političku snagu. Ono što postoji jasna je kritika neoliberalizma, no konzekvenci nema. Razlog za to, smatra Caratan, leži u težini naslijeđenih financijskih problema koji pritišću sve vlade. Ništa drukčija nije ni situacija s hrvatskom Vladom. "Ona je naslijedila teške probleme. Veliki dug, lošu monetarnu politiku, probleme sa zaposlenošću, s izvozom te s proračunom. Očito se socijalni mir više ne može kupovati tako da se zemlja zadužuje, a imovina rasprodaje u neproduktivne svrhe, što su činile dosadašnje vlade", kaže Caratan. Vlada je, smatra, uspjela srediti fiskalnu politiku te uvesti red. Upozorava, međutim, da su potrebni poticaji: "Treba pokrenuti velike javne investicije jer u vrijeme krize i građani i privatni poduzetnici čuvaju novac pa priče o tome da od privatnog sektora treba puno očekivati ne stoje. Druga je poluga monetarna politika. Hrvatska ima 'zabetoniranu' monetarnu politiku, zapravo se odrekla monetarnog suvereniteta već sredinom 90-ih. Imamo stabilan tečaj, koji je lagodno rješenje za nacionalnu banku, ali loše za ekonomiju".

Treba uvesti nove sustave zaštite radnika, stari više ne djeluju

Iscrpljen je jedan model upravljanja svijetom, ali alternativa nije još jasno vidljiva, ističe Tonino Picula, saborski zastupnik SDP-a. Nova socijaldemokracija morala bi, prema njegovu mišljenju, demantirati tezu da su procesi globalizacije označili kraj 20. stoljeća i kao kraj socijaldemokratskog stoljeća. "Suočavajući se s ozbiljnim društvenim pritiscima, socijaldemokracija je u posljednjih 15-ak godina pokušavala modernizirati svoj tradicionalni vrijednosni identitet i očuvati prostor političkoga utjecaja. No, ostaje otvoreno pitanje može li više uopće stvoriti protutežu tržišno-liberalno usmjerenoj europskoj integraciji kada se na nacionalnoj osnovi gotovo potpuno izgubio prostor za njezino djelovanje", ističe. Hrvatski socijaldemokrati, kaže Picula, moraju se nositi s posljedicama višemandatne loše, desne vlasti, čiji protagonisti upravo sjede u sudnicama suočeni s optužnicama, pa i prvim presudama za korupciju. Usto, napominje, ograničenja socijaldemokratskim vrijednostima nameće i koalicijski karakter vlasti. "Financijska kriza dovela je do jačanja državnoga intervencionizma, što znači da će prošireni prostor državnog utjecaja na društvo biti pojačano izložen suprotstavljanjima različitih interesa, često artikuliranih i kroz stranačke zahtjeve", naglašava. Uz "fleksibilniju" strukturu rada, uvode se, kaže, i novi oblici ugrožavanja radno ovisnog stanovništva, pa bi trebalo razviti nove sustave zaštite, djelotvornije od klasičnih socijaldemokratskih iz prošlosti. Socijaldemokracija se ranije prepoznavala po jasnim vrijednostima i ciljevima, no pitanje je što danas građani vezuju uz taj pojam. "Jednakost, bratstvo i sloboda danas bi, prema svemu sudeći, trebali biti prevedeni kao sigurnost, solidarnost i uključenost", smatra Picula.

U nas sve naopako, ponašaju se neoliberalno

Dragutin Lesar, predsjednik Hrvatskih laburista, smatra da razlike između socijaldemokrata i konzervativaca postoje gotovo svuda, osim u Hrvatskoj. One se očituju u fiskalnoj i poreznoj politici, kao i odnosu prema tržištu rada i oporezivanju bogatstva, ali i kamata. SDP se, pak, smatra Lesar, ponaša neoliberalno, "njih socijaldemokracija uopće ne zanima". Sređivanje državnih financija i porezne discipline priznaje im kao jedino dobro što su napravili, uz napomenu da je i to zasluga tek jednog ministra. Čelnik laburista tvrdi kako bi, da dođe na vlast, napravio sve suprotno od SDP-a, osim financijske konsolidacije. No, dodaje, nikako samo na prihodovnoj strani, već i na rashodima. "Ima niz instrumenata koje ova Vlada ne koristi, a čini se da im nije dobro ni reći što da rade jer će napraviti suprotno, a to nije dobro za građane Hrvatske. Nijedna izvršna vlast samo fiskalnom politikom neće moći ozbiljnije uploviti u gospodarstvo ne dođe li do zaokreta u monetarnoj politici", upozorava Lesar. Hrvatska narodna banka se, smatra, uporno odriče instrumenata koje ima da utječe na visinu kamatnih stopa: "Mi smo zakonom zabranili, što je suludo, da HNB otkupljuje državne obveznice". Kao primjer navodi Plomin C i pita se zašto investitor ne bi emitirao projektne obveznice koje bi HNB otkupio uz jedan posto iz primarne emisije koja se ne financira u jednom danu, već u, npr., tri godine, koliko investicija traje. Lesar ističe da bi se povratom kredita emisija zatvorila te da ne bi bilo inflatornog učinka. Smanjenjem regulatornih troškova, koje određuje HNB, ovisno o vrsti plasmana, kamate bi se mogle smanjiti jedan-dva posto. "Ako taj plasman ide u gospodarstvo, u spašavanje radnih mjesta, regulatorni trošak može biti i do deset puta manji nego za kupnju auta, vila i jahti", ističe Lesar.

Komentirajte prvi

New Report

Close