Vrlo neskromno ću konstatirati da nas nivo razvoja mirovinskih fondova, od infrastrukture sustava, količine akumuliranog znanja u sustavu, obuhvata zaposlenih građana članstvom u mirovinskim fondovima do udjela sredstava na upravljanju prema društvenom bruto proizvodu svrstava među zemlje s najrazvijenijom industrijom mirovinskih fondova među bivšim socijalističkim zemljama, uključivo i onih koje su već preko osam godina članice Europske unije.
Uzore ne možemo u cijelosti tražiti niti na Zapadu jer je, uglavnom u zemljama anglosaksonskog sustava i Skandinaviji (koje su u tome najnaprednije), ono što oni imaju građeno desetljećima, a u nekim slučajevima čak duže i od stoljeća. Obvezni mirovinski fondovi po modelu Svjetske banke, temeljeni na primjeru Čilea, omogućuju ubrzanu izgradnju sustava i relativno brzo postizanje visokog obuhvata zaposlenih jer nam akutni problem starenja stanovništva i opasnosti od urušavanja sustava međugeneracijske solidarnosti ne daju vremena "da travu zalijevamo 400 godina" to jest da sustav jako postepeno i spontano razvijamo u dugom vremenskom periodu. Među zapadnim zemljama, opredijelio bih se za sustav koji ima Nizozemska, ali ne kao potpuni uzor, jer i mirovinski sustav mora uvažavati specifičnosti i nivo razvoja zemlje. Temelj njihova sustava su fondovi II. stupa, ali po terminologiji stare EU, takozvani zaposlenički, u pravilu sponzorirani od poslodavaca.
Nizozemci u ovom trenutku imaju blizu 140% godišnjeg društvenog bruto proizvoda u ovakvim fondovima tj. imaju sofisticiran sustav korporativnog upravljanja samim mirovinskim fondovima. Jedni su od rijetkih koji i dalje razvijaju fondove s definiranim primanjima. Imaju vrlo strogu regulativu koja prati i propisuje dostatnost sredstava na upravljanju u odnosu na buduća prava članova, a u tome ih nadzire centralna banka. I oni imaju, uvjetno govoreći, obvezne mirovinske fondove, ali su izvor njihove obveznosti standardne odredbe u kolektivnim ugovorima, a ne zakonske odredbe. To znači da su zaposlenici u Nizozemskoj i njihovi predstavnici shvatili važnost prava iz mirovinskog osiguranja i uspjeli ih ugraditi u kolektivne ugovore, a poslodavci to također prihvaćaju kao dio standardnih zaposleničkih paketa.
Damir Grbavac, predsjednik Uprave Raiffeisen obveznog mirovinskog fonda
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Ako imas na jednog umirovljenika samo 1.3 zaposlena onda niti jedan mirovinski sustav nemoze biti dobar. Jednostavno imas vise onih koji zive od proracuna, nego onih koji doprinose u proracun.
Jako površno napisano.
Nije navedeno da NL ima zagarantiranu državnu mirovinu sa 65 god starosti, a koja je bez obzira radili ljudi ili ne, koliko i šta radil u toku života za sve gračane ista a i one koji nemaju niti dana radnog staža.Jer zamisli,filozofija je da nisu svi rošeni i radno sposobni, ali sa 65 god. starosti moraju imati izvor prihoda jer i oni su pripadnici društva(zamisli kako kapitaliđtički), a ako im taj prihod nije dovoljan nadomiješta se na teret socijalnih davanja.
Ista se izdvaja i puni za razliku od RH, iz poreznih davanja, pa u konačnici ispada da su porezi na prihod niži nego u RH (zamisli Linićevo razmišljanje po tom pitanju).
Ne da ni NL mogla biti uzor samo za mirovinskom sustavu, već i puno više od toga, npr. u sferi Zdravstvenog osiguranja.
NL problem neplačanja između ugovornih strana regulira tzv. zakonom o lančanoj odgovornosti , itd, itd.
Moglo bi se puno toga naučiti i preuzeti od NL , a ne stalno izmičljati “toplu vodu”, a li šta ćemo Linić sve to zna, moš mislit.
Uključite se u raspravu