Današnje poslovno okruženje karakterizira proces globalizacije poslovanja koji rezultira kontinuiranim poslovnim spajanjima društava u međunarodne grupe. Transakcije koje se odvijaju unutar tih grupa utječu na profitabilnost svakoga pojedinog društava u grupi kao i same grupe. U provođenju grupnih transakcija postavlja se pitanje koje cijene međusobno zaračunavaju povezana društva, odnosno koje su transferne cijene. U slučaju međunarodnih grupacija dobit se preko transfernih cijena može transferirati iz društava koja djeluju u zemljama s relativno velikim poreznim opterećenjem u povezana društva koja djeluju u zemljama s manjim poreznim opterećenjem radi minimizacije obveze poreza na dobit. Stoga je globalizacijski trend, odnosno dugoročni rast međunarodnih transakcija u kombinaciji s porastom fiskalnog deficita rezultirao fokusom brojnih zemalja na zaštitu porezne baze, tj. pojačanim nadzorom u području transfernih cijena.

Pravila o transfernim cijenama
Kako bi se spriječilo da povezana društva manipuliraju transfernim cijenama te zaštitili fiskalni interesi različitih zemalja, donesene su OECD-ove smjernice o transfernim cijenama za multinacionalne kompanije i porezne uprave ("OECD-ove smjernice"). OECD-ove smjernice također imaju cilj unificirati porezni tretman i omogućiti kontrolu transfernih cijena na međunarodnoj razini. Tim je smjernicama definirano načelo neovisnosti, odnosno načelo nepristrane transakcije kao relevatno načelo određivanja transfernih cijena na međunarodnoj razini te su definirane metode određivanja i kontrole transfernih cijena između povezanih društava.

Hrvatsko zakonodavstvo
Hrvatska je prihvatila OECD-ove smjernice o transfernim cijenama i ugradila ih u Zakon i Pravilnik o porezu na dobit još 2005. godine. U skladu s navedenim, hrvatsko zakonodavstvo o porezu na dobit propisuje da cijene između povezanih osoba rezidenata i nerezidenata te u određenim slučajevima između povezanih osoba rezidenata trebaju biti ugovorene na jednak način kao i kod nepovezanih osoba. U protivnom se sva dobit u svoti koja je ostvarena zbog pogodnijih uvjeta poslovanja između povezanih osoba treba uključiti u njihovu poreznu osnovicu. Definicija povezanih društava je široka i uključuje sve osobe koje su na bilo koji način pravno ili ekonomski povezane. Kod tuzemnih povezanih društava dokumentacija o transfernim cijenama mora postojati kada jedno od društava primjenjuje nižu poreznu stopu, ne plaća porez na dobit ili koristi porezne gubitke za prijenos.

Određivanje transfernih cijena
Hrvatsko zakonodavstvo propisuje obvezu odabira jedne od pet metoda utvrđivanja transfernih cijena (metoda usporedivih nekontroliranih cijena, metoda trgovačkih cijena, metoda dodavanja bruto dobiti na troškove, metoda podjele dobiti i metoda neto dobitka), kao i obvezu za posjedovanje propisane dokumentacije o transfernim cijenama, odnosno studije transfernih cijena na hrvatskom jeziku. Ni jedna od pet propisanih metoda nije preferencijalna, odnosno nema prednost nad drugim metodama iako porezna uprava često neutemeljeno preferira metodu usporedivih nekontroliranih cijena. Dokumentacija o transfernim cijenama bi trebala sadržavati detaljne informacije o grupi, poreznom obvezniku te industriji u kojoj porezni obveznik posluje, analizu transakcija poreznog obveznika s povezanim osobama i odnosnu analizu funkcija i rizika, identificiranje najprikladnije metode transfernih cijena te ekonomsku analizu, odnosno izračune napravljene prilikom primjene izabrane metode vezano uz poreznog obveznika i porezne obveznike s kojima se uspoređuje.

Praksa hrvatske porezne uprave
Hrvatska porezna uprava se kontinuirano razvija u području primijene odredbi o transfernim cijenama te posjeduje i specijalizirani softver (baza podataka Amadeus) za njihovu obradu. Međutim, tek nakon objave Priručnika o nadzoru transfernih cijena koji je izdao Institut za javne financije u kolovozu 2009. godine znatno se povećao broj poreznih nadzora u području transfernih cijena. Nadzorom su prije svega obuhvaćeni veliki porezni obveznici i društva koja su dio velikih međunarodnih kompanija, kao i ona koja bilježe znatne gubitke u poslovanju. U slučaju poreznog nadzora dokumentacija o transfernim cijenama mora biti predočena odmah na zahtjev porezne uprave. Iako porezno zakonodavstvo ne propisuje određeni rok za pripremu i predaju dokumentacije o transfernim cijenama, ona bi u praksi trebala postojati u trenutku predaje porezne prijave, odnosno trebala bi se moći dostaviti odmah na zahtjev porezne uprave. U praksi, u slučaju velikih poreznih obveznika, porezna uprava zahtijeva da se dokumentacija o transfernim cijenama dostavi prilikom predaje godišnje prijave poreza na dobit. Za porezne obveznike koji ne posjeduju dokumentaciju o transfernim cijenama moguća je kazna od 2000 kuna do 200.000 kuna te plaćanje poreza na dobit na razliku između tržišnih cijena i onih korištenih u transakcijama između povezanih osoba, uključujući i zatezne kamate. Potrebno je zadovoljiti formalne zahtjeve porezne uprave s obzirom na to da porezno tijelo može osporiti transakcije između povezanih osoba samo zato što ne postoji odgovarajuća studija o transfernim cijenama. Međutim, ako porezni obveznik posjeduje dokumentaciju o transfernim cijenama, kazne se mogu izbjeći, a teret dokaza o primjeni tržišnih cijena u transakcijama između poveznih osoba prelazi na poreznu upravu.

Koja je praksa europskih zemalja?
Gotovo sve europske zemlje su usvojile pravila o transfernim cijenama. Vlade europskih zemalja na različite načine potiču multinacionalne kompanije da pripreme studije o transfernim cijenama. Tako su na primjer u Francuskoj i Grčkoj uvedena detaljna pravila povezana s pripremom studije transfernih cijena, a u Italiji su pak uvedene stroge kazne za slučaj njezina neposjedovanja. Neke zemlje kao na primjer Irska, Austrija i Rusija su uz pravila o transfernim cijenama također propisale detaljne smjernice o transfernim cijenama. U sve više zemalja Europske unije sve je učestalija upotreba instituta tzv. Ugovora o prethodnim dogovorima o cijenama s poreznom upravom. Iako su pravila o transfernim cijenama ugrađena u hrvatsko zakonodavstvo, ipak je potrebno detaljnije institucionalno određenje transfernih cijena kako bi porezna uprava mogla provoditi efikasniju kontrolu transfernih cijena. U međuvremenu bi porezni obveznici trebali zadovoljavati formalne zahtjeve porezne uprave povezane s posjedovanjem dokumentacije o transfernim cijenama kako bi umanjili rizik osporavanja transakcija s povezanim osobama. 

Imate li studiju o transfernim cijenama?

Jedno od aktualnijih pitanja kojim se intenzivnije bavi porezna uprava su transferne cijene. Porezna uprava osposobljava posebne timove koji će provoditi nadzor transfernih cijena. Nadzorom svega bit će obuhvaćeni veliki porezni obveznici, društva koja su dio velikih međunarodnih kompanija te ona koja bilježe znatne gubitke u poslovanju.

Pravila o transfernim cijenama i na koga se odnose
Pravila o transfernim cijenama temelje se na metodologiji OECD-a, propisana su člankom 13. Zakona o porezu na dobit te člankom 40. Pravilnika o porezu na dobit. Pravila o transfernim cijenama odnose se na transakcije između inozemnih, ali i tuzemnih povezanih društava. Definicija povezanih društava je šira od obične vlasničke povezanosti i uključuje sve one osobe koje su na bilo koji pravni ili ekonomski način povezane, npr. imaju istog direktora. Kod tuzemnih povezanih društava, dokumentacija o transfernim cijenama mora postojati, jedno od društava primjenjuje nižu poreznu stopu, ne plaća porez na dobit ili koristi porezne gubitke za prijenos.

Dostava dokumentacije o transfernim cijenama poreznoj upravi
Iako porezno zakonodavstvo ne propisuje određen rok za pripremu i predaju dokumentacije o transfernim cijenama, u praksi porezna uprava traži:

• da veliki porezni obveznici dostave dokumentaciju o transfernim cijenama prilikom predaje godišnje prijave poreza na dobit
• da (svi) porezni obveznici dostave dokumentaciju odmah na zahtjev porezne uprave

Kazne za neposjedovanje dokumentacije o transfernim cijenama

Za neposjedovanje dokumentacije o transfernim cijenama, kazne su sljedeće:

• novčana kazna od 2000 kuna do 200.000 kuna za poreznog obveznika (predstavlja porezno nepriznati trošak)
• novčana kazna od 500 kuna do 20.000 kuna za odgovornu osobu kod poreznog obveznika (podliježe porezu na dohodak)
• 20 posto poreza na razliku između tržišnih cijena i onih korištenih u transakcijama između povezanih osoba,
• zatezne kamate obračunate po stopi od 14 posto, odnosno od srpnja 2012. godine 12 posto

Pravovremenom i točnom pripremom dokumentacije o transfernim cijenama navedene kazne se mogu izbjeći, a teret dokaza o primjeni tržišnih cijena u transakcijama između poveznih osoba prelazi na poreznu upravu.

Dokazivanje tržišnih cijena

U dokazivanju tržišnih cijena, odnosno analize cijena u transakcijama između poveznih osoba porezna uprava koristi se bazom podataka Amadeus. Istu bazu, iako nije posebno propisana, dobro je koristiti u izradi studije, odnosno u usporednim analizama (benchmarking). 

Rok zastare za nadzor transfernih cijena

Rok zastare za porezni nadzor je tri (3) godine od godine koja slijedi godinu u kojoj je trebala biti podnesena porezna prijava (npr. za 2008., rok zastare je kraj 2012., a za 2012. rok zastare je kraj 2016. godine). U određenim uvjetima može se primijeniti i apsolutni rok zastare od šest (6) godina.

Obvezni elementi studije o transfernim cijenama

• Zakon o porezu na dobit propisuje sljedeće obvezne elemente studije o transfernim cijenama:
• Informacije o grupi i položaju poreznog obveznika unutar grupe te opis svih povezanih transakcija
• Opis odabrane metode određivanja transfernih cijena, usporedne analize (benchmarking), objašnjenja i razlozi na temelju kojih je određena metoda odabrana
• Pretpostavke i procjene na temelju kojih su transferne cijene utvrđene
• Izračune primjenom izabrane metode vezano uz poreznog obveznika i porezne obveznike s kojima se uspoređuje
• Izvore analiza transfernih cijena
• Studija o transfernim cijenama mora biti na hrvatskom jeziku ili prevedena na hrvatski jezik. Dokumentaciju iz prijašnjih godina potrebno je ažurirati za sve materijalne promjene.

Metode određivanja transfernih cijena
Za određivanje transfernih cijena može se koristiti jedna od sljedećih metoda:

• Metoda usporedivih nekontroliranih cijena
• Metoda trgovačkih cijena
• Metoda dodavanja bruto dobiti na troškove
• Metoda podjele dobiti
• Metoda neto dobitka
• Ni jedna metoda nije preferencijalna niti ima prioritet nad drugim metodama. Međutim, odabrana metoda mora se opravdati.

Zaključno

U slučaju neposjedovanja studije o transfernim cijenama porezna uprava će odrediti kaznu, korigirati poreznu osnovicu te zaračunati zatezne kamate. Pravovremeno pripremljena studija o transfernim cijenama je jedini način izbjegavanja kazni i dodatne porezne obveze.

Autorice tekstova Jasmina Kajtezović i Katarina Pavlović, menadžerice su u konzultantskoj tvrtki TPA Horwath (www.tpa-horwath.hr)