Neki dan sam doznao za jednu vrlo zanimljivu priču koja me je toliko uznemirila da je u ovom uvodniku želim podijeliti s vama. Jedan je mladi hrvatski poduzetnik, koji zapošljava pet suradnika u stalnom radnom odnosu, odlučio zatvoriti tvrtku i napustiti Hrvatsku. Preseliti se u München. U ovom zanimljivom slučaju glavni protagonist nije bez posla, ima vlastiti stan i stalna primanja, doduše vikendicu dijeli s roditeljima koji su je izgradili još za onog sistema. Da, i mogao bi plaćati porez na imovinu po predloženom rješenju u novom Zakonu o imovini. Taj mladi poslodavac ima obitelj i djecu predškolskog uzrasta, ima prijatelje i hobije (igra s dečkima nogomet svakog utorka). I ne duguje državi, nema dugova prema radnicima ni dobavljačima. Jednostavno, nije na "stupu srama" ni kod države ni kod radnika, ali ni dobavljača. Pa što je onda čovjeku, mladom poduzetniku, da se u takvim okolnostima odluči preseliti?!

Odnos prema poslodavcima
U dugom i argumentiranom razgovoru s glavnim likom ove iseljeničke priče čovjek dozna mnoštvo onoga što mu je do tada klizilo poput nekih providnih slika ispred očiju: gleda ih a ne vidi. On kaže da mu je dosta države u kojoj su političari sami sebi svrha. Dosta mu je i da se zbog dva posto kriminalaca među poslodavcima svaki dan napadaju svi poslodavci kao vrhunski lopovi i mafijaši. Dosta mu je i medija koji u zemlji punoj dobrih i zanimljivih priča za glavnu temu plasiraju rastavu Severine i Milana (uz dužno poštovanje prema ovoj nesretnoj priči). Kaže da mu je neprihvatljivo da svaki zaposleni u ovoj zemlji do sredine lipnja radi za državu (160 dana u godini) jer nam je preskupa država koja je nemilice dijelila pogodnosti kojekakvim skupinama koje su razvile sustav življenja na račun države. Teško mu je gledati i sirotinju kako prebire po kontejnerima, ljude ukradene budućnosti jer je netko dopustio da eksplodira broj umirovljenika, a mirovinski fond sve tanji (s prosječnom starošću umirovljenika od 51 godinu pravi smo fenomen). Ne može više podnositi ni naš odnos prema radu koji je izgubio na vrijednosti (samo 55% radnoaktivnog stanovništva u ovoj zemlji radi i tu smo opet "izuzetni"). Bolovanje nam je u brojnim slučajevima postalo socijalna kategorija, siva zona sezonskih poslova (s 9 dana bolovanja po zaposlenom ispadamo najbolesnija nacija u Europi). A posebno ga nerviraju razne svjetske ljestvice i usporedbe s drugima u kojima smo redovito oko osamdesetog mjesta, u kojima nas sve više preskaču zemlje iz naše regije, ali i iz Afrike (kojima smo nekad davno bili kao zemlja iz neke druge orbite). Osim ovoga općeg odnosa prema poslodavcima i poduzetnicima, u kojemu smo svi lopovi i kriminalci, ima i nekih sadržaja u poslovnom okruženju koji su posebno problematični za ovoga našeg poduzetnika iseljenika. Posebno ga smeta neizvjesnost i nepredvidljivost u poslovnom okruženju. Radi pet godina, čuva dobit u poduzeću radi likvidnosti, povećava obrtni kapital ne izvlačeći novac iz tvrtke, a onda preko noći se stvar mijenja i sad mora platiti dodatnih 12 posto na te novce jer je nekom bilo zgodno da retroaktivno oporezuje zadržanu dobit. Porezna politika se gradi prema dubini rupe u proračunu, a lokalne vlasti postaju pravi umjetnici u pronalaženju rješenja za nove "izvorne prihode". U takvim okolnostima ne znate što će biti s poslom ne za pet godina, nego za pet mjeseci. Kaže da ima osjećaj da država (središnja, lokalna) izvlači posljednje atome snage iz zdravog tkiva, a nema hrabrosti amputirati bolesno. I domeće da ova odluka nije plod nesposobnosti ove vlasti, već višegodišnje bezidejnosti svih političkih elita (bez obzira na stranačku boju), ali i poslodavačkih elita. Naše su se elite, prema njegovoj ocjeni, uljuljkale u nekim potrošenim obrascima i ne znaju se u većini slučajeva nositi s problemima novoga. Ovaj bijeg čovjeka koji nije u situaciji da bježi je uzbuna u kakvom se stanju nalaze poduzetnici, a posebice oni mladi na pragu svojega profesionalnog i životnog puta koji u ovakvom okruženju ne vide budućnost, a još manje vjeruju da se išta može i da će se promijeniti. Odgovor na to je odluka da se ode.

Kritična masa
U tom sam razgovoru, slušajući sve argumente poduzetnika iseljenika, branio stajalište da u našoj zemlji i nije baš sve tako crno. Uvjeravao sam ga da smo zemlja s puno potencijala koji ne dolaze samo iz geostrateškog položaja ili činjenice što smo pred ulaskom u EU. Imamo dosta obrazovanih ljudi, imamo poduzetnika koji su vrlo prosperitetni i mogu se mjeriti sa svojom konkurencijom iz bilo koje zemlje svijeta. Sve je snažniji glas otpora prema propadanju društva i države, a stvara se i kritična masa koja bi mogla pokrenuti promjene općeg modela življenja. Osjećam da raste želja, ali i spremnost cijelog društva, različitih skupina na davanje doprinosa za poticajnu promjenu. A u takvim okolnostima političke elite neće moći stajati nijeme postrance. Morat će se ili uključiti u taj proces promjene ili će jednostavno biti promijenjene. Naravno, ne mislim pritom samo na vrlo zanimljiv projekt dr. Nikice Gabrića (Nacionalni forum). Puno je takvih sličnih razmišljanja i inicijativa u svim krajevima zemlje. Zajedničko je svima: Hrvatska ima sjajne mogućnosti koje moramo pametno iskoristiti. Zato, kako sam i rekao našem poduzetniku iseljeniku: ostani ovdje i bori se za bolju Hrvatsku! U Domovinskom ratu smo se obranili i stvorili samostalnu državu. Sada se vodi nova borba – za ekonomski prosperitetnu državu. U ovoj borbi nam je potreban svaki pojedinac, naročito ovakav iz današnje priče.

Davor Majetić, glavni direktor HUP-a