Danijel Vidiš, član Uprave tvrtke Spar Hrvatska, ima gotovo 30 godina staža u svijetu biznisa. Počeo je u prvoj polovici 80-ih u Exportdrvu, gdje je ostao 17 godina. Potom je radio u Dalmacijacementu, Europapress holdingu, Dukatu. Član je Uprave Spara Hrvatska od 2005., otkako su Austrijanci u Hrvatskoj otvorili prvu prodavaonicu toga trgovačkog lanca. "Pozvali su me preko agencije za kadroviranje, što je i uobičajeno za ovakve pozicije. Brzo smo se dogovorili. Mogu čak reći da je to bila ljubav na prvi pogled", otkrio je u intervjuu za novi broj magazina Business People.

Je li bolje raditi za strane kompanije ili za domaće?
Sve ima svoje prednosti i nedostatke. Prednost je što su velike međunarodne kompanije organiziranije, imaju bolji prijenos znanja, bolje priručnike. Hendikep im, međutim, može biti prilagodba lokalnim običajima i prilikama. Domaće tvrtke i domaći poduzetnici ipak bolje poznaju okruženje u kojem posluju.

A jesu li Austrijanci zadovoljni zaposlenicima u Hrvatskoj? Misle li oni da smo mi ljeniji?
Nikad nisam primijetio da imaju sliku da smo mi po bilo čemu bitno drukčiji od njih. Štoviše, smatraju da smo u nekim aspektima u prednosti, primjerice, idu nam strani jezici. Naš korporativni jezik je njemački i kad je potrebno, sastanak kolegija se može održati na njemačkom. No, nedavno je na kolegij došla osoba iz treće zemlje i svi smo se najnormalnije prebacili na engleski. To se ne može u svakoj zemlji.

Prije Spara radili ste u Dukatu?
Vodio sam projekt AT Kearneya u Dukatu. Angažirao me tadašnji predsjednik Uprave Željko Perić na projektu "supply chain managementa", tj. kontrole opskrbnog lanca. Naglasak je bio na smanjivanju materijalnih troškova te što efikasnijem dovođenju proizvoda do police. Smatram da je to jedan od najboljih projekata tog tipa ikad odrađenih u Hrvatskoj jer je njime ostvarena ušteda od sto milijuna kuna. I to nisu bile "prepoznate, nego realizirane uštede". Dukat je ugovor s AT Kearneyem izvanredno ispregovarao tako da je i njihov "fee" ovisio o stvarnoj realizaciji ušteda. Za mene je to bila izvanredna škola, AT Kearney je među 10 najvećih konzultantskih kuća na svijetu. Dobio sam uvid u njihovu izvanrednu bazu podataka i upoznao se s "know how" i tehnikama rada koje kod nas baš nemate prilike vidjeti.

Koriste li u Hrvatskoj tvrtke dovoljno konzultante?
Žalosno je što ih u Hrvatskoj uglavnom angažiraju uspješne kompanije, a one u problemima to ne čine. Valjda su samo ovi prvi dovoljno sigurni u sebe da mogu prihvatiti da im netko dođe i kaže da zna to bolje od njih. Sjećam se kad su u Hrvatskoj krenule revizorske tvrtke. Puno je poduzetnika tada govorilo, što će nam to, dosta da nam SDK ovjeri bilancu. Danas se pitanje revizora više ne postavlja, no ako ste pametni, iskoristit ćete ih da vam pomognu riješiti neki problem, a ne samo da vam lupe pečat na bilancu. Znanje se isplati koristiti.

Kad smo kod Dukata, je li dobro što je prodan francuskom Lactalisu?
Već dugo nisam u tijeku oko Dukata. Mislim da su se Francuzi iznenadili kvalitetom kadra koji su tamo zatekli. Dio Dukatovih menadžera je unaprijeđen i ima ih po cijelom svijetu. Mene zanima drugo pitanje: što Lactalis kani napraviti s Dukatom nakon ulaska Hrvatske u EU. Spremaju li ga za proizvodnju određenih proizvoda za dio Europe ili ga namjeravaju ostaviti kao kompaniju samo za ovo tržište? I mi u Sparu imamo radne skupine za pripremu o ulasku u Uniju.

Kako se pripremate za ulazak u EU?
Naše radne skupine analiziraju sve moguće probleme i formiraju tzv. troubleshooting listu što nam se može dogoditi. Članovi tog tima posjećuju kolege u Sloveniji i Mađarskoj da čuju njihova iskustva.

Koje će se ključne promjene dogoditi za Spar Hrvatska ulaskom u EU, ali i inače u trgovini?
Mislim da će se djelomično promijeniti struktura dobavljača. Oni srednje veliki dobavljači iz Europe kojima se dosad zbog granice nije isplatilo dolaziti sad će doći. Spar Hrvatska se inače još prije dvije godine počeo pripremati da hrvatsko voće i povrće ulaskom u Europu ne nestane s naših polica. Otvorili smo skladište u koje nam dobavljači dovoze voće i povrće jer je manjim proizvođačima teško voziti robu u 20-ak Intersparova. Na vrijeme smo ih educirali o kalibraciji, kvaliteti, obilježavanju. To je jedini način da pomognemo domaćim proizvođačima kako bi se situacija ulaskom u Uniju preokrenula u njihovu korist. Danas više i nema važnijega hrvatskog proizvođača s kojim ne surađujemo.

Kao student ste išli na praksu u Španjolsku i Njemačku. .. Jesu li vam bila korisna ta vremena?
Bilo je svega. U Njemačkoj sam radio u jednoj banci. U početku su me gledali dosta čudno jer me sve zanimalo. Imao sam nevjerojatnu sreću u to vrijeme raditi s akreditivima, bila je to izvrsna škola. Naletio sam tako na akreditiv kojeg nije bilo u priručniku. I odem do direktora, što nije bilo uobičajena procedura, no ja to nisam znao, i pitam ga što da radim. On me u čudu gledao, pitao me tko sam. Kad sam mu rekao: "Student iz Jugoslavije", ulovio se za glavu i odmah pitao jesam li potpisao sve ugovore o povjerljivosti podataka. Bila je to Gradska štedionica Götingena. Na kraju su toliko bili zadovoljni mojim učenjem da su mi čak produljili boravak…

Jesu li tadašnji direktori više znali?
Ma ne, ali je već tada bilo vrhunskih menadžera. Karlo Radolović je, primjerice, postao direktor brodogradilišta Uljanik u bivšem sustavu i dan-danas nema boljeg direktora od njega u tom sektoru. A vidi se dokle je u odnosu na druga brodogradilišta dogurao Uljanik.

Imamo li mi danas u Hrvatskoj dobrih menadžera?
Imamo. No, ne dolaze dovoljno do izražaja u javnosti. Samo se govori o problematičnim tvrtkama i gubitašima. Svi znaju nabrojati deset gubitaša, ali nitko ne zna nabrojati deset najvećih izvoznika. Problem je i naša kultura. Htjeli bismo imati kapitalizam bez kapitalista, naročito uspješnih. U medijima je konstantna povika na menadžere i menadžerske ugovore. Stranci takva pitanja nikome ne postavljaju…

Kako vam je bilo u Dalmacijacementu?
Super. Bio sam oko godinu dana. Moj tadašnji zamjenik Trpimir Renić sad je predsjednik Uprave. On je vrlo kvalitetan menadžer. Uvijek sam imao sreće raditi s pametnim kolegama.

Što znači pametan u biznisu? Da ima dobre škole ili zdravu logiku?
Kombinacija. Teorija je teorija, a praksa praksa. Trebate imati i jedno i drugo. Problem je što nema dovoljno stranih proizvodnih kompanija koje bi osigurale brži prijenos svjetskog "know howa".

Zašto nemamo? Zašto nas zaobilaze investitori?
Zato što smo skupi kao zemlja. Dezorganizirani smo. Investitor nema s kim razgovarati. Ili se dogovori u Vladi, a onda se na lokalnoj razini to urušava…No, rat je pokazao da Hrvatska može sve što hoće. Početkom 90-ih The Economist je pisao da će JNA za 15 dana pokoriti Zagreb. To se nije dogodilo. Organizirali smo se, stvorili vojsku i državu pa ne vidim zašto se ne bismo mogli organizirati kao zemlja pogodna za investiranje.

Kad će nam biti bolje? Kakve su vaše prognoze?
Hrvatska je krenula u pravom smjeru premda rezultati još nisu vidljivi. Reforme ministra financija prepoznate su i u inozemstvu. Uzmite samo primjer agencije Fitch i dizanje rejtinga. Mnogi ne znaju da to nije samo "lijepa priča". Točno se može izračunati koliko je drugog jutra Hrvatska uštedjela nižim kamatama zbog boljeg rejtinga. Riječ je o milijunima eura na godišnjoj razini. Ljudi žele trenutne rezultate, ali puno je veća pogodnost od "evolucije" nego od "revolucije". Revolucija i nepromišljenih poteza u ovim smo se krajevima dosta nagledali. Sadašnje promjene su kvalitetnije, stabilnije i trajnije, ali polaganije metamorfoze traže više vremena. Često stoga u nestrpljenju sve to proglasimo neuspjehom. Vjerujem da je većina spremna još neko vrijeme stegnuti remen ako osjeti da postoji plan kojim ćemo dugoročno poboljšati situaciju.

U Exportdrvu i najteže i najljepše

Što vam je bilo najteže karijeri?

Najteže mi je bilo u vrijeme Exportdrva 90-ih, kad su me angažirali u tvrtkama pred bankrotom. Teško je otpuštati ljude, takve su mi situacije bile teške kao čovjeku.

Nakon diplome došli ste u Exportdrvo. Kakva je to tada bila tvrtka?

Jedna od najjačih u bivšoj državi. Imala je 313 milijuna dolara prihoda, i to uglavnom samo izvoz.

Sjećate se brojki?

Kako da ne, bio sam tamo i financijski direktor. U Exportdrvo sam došao misleći da nešto znam. Ponajprije jezike, služio sam se tada engleskim, njemačkim, talijanskim i španjolskim. Na razgovoru za posao pitao me tadašnji direktor izvoza Exportdrva Stipe Vrban znam li francuski! Ili možda arapski? On je, naime, govorio te jezike, a htjeli su i da radim s arapskim zemljama. Rekli su mi da moram naučiti i francuski i poslali me u Francusku.

Ovaj tekst u cijelosti možete pročitati u najnovijem broju magazina Business People.