Umjesto znanstvenim uspjesima, Institut Ruđer Bošković (IRB) posljednjih je godinu dana novinske stupce punio aferama. Bivša ravnateljica Danica Ramljak u žestokoj je borbi za vlastitu poziciju iza sebe ostavila dugove, narušene međuljudske odnose i ukaljan ugled Instituta, ali i hrvatske znanosti. Tvrdi to fizičar dr. Tome Antičić, koji je nakon njezine smjene u srpnju izabran na čelo IRB-a. Znanstvenu karijeru počeo je na Sveučilištu u Londonu, gdje je, kao jedan od najboljih studenata, diplomirao fiziku, na prestižnom Sveučilištu Cambridge magistrirao je teorijsku fiziku, a doktorirao je na Sveučilištu Johns Hopkins u Baltimoreu (SAD) na eksperimentalnoj fizici čestica. Većinu rada na doktoratu proveo je na istraživanjima na CERN-u. Nakon povratka u Hrvatsku 2008. postao je predstojnik Zavoda za eksperimentalnu fiziku (ZEF), najuspješnijeg zavoda na Institutu, a za mandata bivše ravnateljice bio je jedan od njezinih najglasnijih kritičara.

Kakvu ste situaciju dočekali na IRB-u nakon dolaska na ravnateljsku dužnost? Što je u naslijeđe ostavila bivša ravnateljica i kako se Vi u tome snalazite?
Na žalost, zatekao sam Ruđer u iznimno teškoj financijskoj situaciji. Država za hladni pogon IRB-a godišnje izdvaja oko 15 milijuna kuna, a taj se iznos godinama probijao nesistematiziranim trošenjem, tako da je za aktivno poslovanje Institut morao trošiti pričuvna sredstva iz prijašnjih godina. To sada prestaje. Pazimo na svaku kunu i štedimo. Vikendom gasimo grijanje, a sve nepotrebne troškove izbacujemo. Dosad je bila praksa da su se, unatoč financijskim problemima, u pojedinim slučajevima, isplaćivale velike stimulacije. S tim je gotovo. Pokroviteljstva skupih konferencija, troškovi reprezentacija i službena putovanja svest će se na minimum. Nije vrijeme da se kitimo luksuzom.

Kako se Institut, uz ove gubitke, nosi s krizom i drastičnim smanjenjem izdvajanja za znanost općenito?
Ruđer je u krizu ušao u financijski jako lošem stanju zbog pogrešaka u vođenju, pa ga je kriza nepotrebno jako i pogodila. Sredstva iz proračuna koja se izdvajaju za IRB dogodine bi se mogla dodatno smanjiti za 15 posto, a financiranje znanstvenih projekata po dosadašnjem modelu je okončano. Zadnja rata za projekte isplaćena je ovoga mjeseca. Prema odluci Vlade u budućnosti ćemo dobivati glavarinu od oko 5000 kuna po znanstveniku, ali to je godišnji iznos, što nije dovoljno za kvalitetne znanstvene aktivnosti. Zato je planirano da se međunarodno ocijenjeni kompetivni projekti uz tu glavarinu financiraju i sredstvima Zaklade za znanost, no ona još nije formirana, tako da se još ne zna kada će ti novi projekti krenuti. Činjenica je da su dosadašnji hrvatski znanstveni projekti bili nedovoljno kompetitivni, a prolaznost prevelika. To treba promjeniti. Glavna je to ideja Zaklade i tu će IRB u budućnosti sigurno profitirati, ali vrijeme dok financiranje ponovno ne krene treba preživjeti.

Hoće li u međuvremenu biti otpuštanja i smanjenja plaća?
Koliko znam, otpuštanja zasada nisu u planu, to ovisi o Vladi. Sigurno je da neće biti novih radnih mjesta. To znači, među ostalim, da vjerojatno većina ruđerovaca kada doktorira više neće moći raditi na Institutu, morat će se snaći na tržištu. To je inače praksa vani. U nas pak često znastvenik ostaje na matičnoj instituciji do mirovine. Vani, opet za razliku od situacije kod nas, postoji i high-tech industrija koja ima potrebe za vrhunskim stručnjacima kao što su IRB-ovi doktoranti. Zato nam ih, nažalost, veliki dio i odlazi. Što se plaća tiče, izdvajanja za znanost se ne povećavaju, a plaće zbog prava iz kolektivnih ugovora ostaju iste ili se povećavaju zbog napredovanja. Već sada gotovo 90 posto ukupnih izdvajanja za znanost ide samo na plaće, što je dugoročno neodrživo i neprirodno.

Koliko će Hrvatsku u budućnosti stajati ova štednja na znanosti?
Hrvatska premalo ulaže u znanost, ne samo u apsolutnom iznosu, nego i s obzirom na postotak BDP-a. Sve zemlje naše veličine i koje, kao Hrvatska, nemaju prirodne resurse, prosperiraju velikim dijelom zahvaljujući investicijama u znanost i tehnologiju. Hrvatska to mora promijeniti i povećati ulaganja. No, treba biti iskren i priznati da se sredstva koja su se dosad trošila na znanost često nisu trošila racionalno. Zato nam i trebaju novi zakoni koji će biti poticajniji, posebno za vrhunsku znanost. Hrvatska znanost nije u lošem stanju posljednjih godina samo zbog pogrešne politike. To je stanje rezultat općeg stava akademske zajednice, koja je previše promovirala uravnilovku, a ta je praksa dokazano promašena.

U inozemstvu se znanstveni instituti uglavnom financiraju zahvaljujući suradnji s gospodarstvom. Kako IRB prati potrebe gospodarstva?
Suradnja je dosta dobra, ali mora biti puno bolja. U prošlosti je bila i izvrsna, sjetimo se samo Plivina projekta Sumamed, koji je Hrvatskoj donio milijarde, a koji je proizašao od bivših Ruđerovih znanstvenika. Ruđer ima potencijala za takvu suradnju i u budućnosti. I danas, primjerice, imamo nekoliko prijedloga patenata za prijevoz nafte i plina za koje su zainteresirane velike tvrtke iz Rusije. Premda nisu u potpunosti realizirani, ti bi poslovi mogli biti vrijedni nekoliko desetaka milijuna eura. Zato smo nedavno i formirali Povjerenstvo za gospodarstvo, koje bi trebalo poticati transfer znanja prema gospodarstvu. Tu je i planirano osposobljavanje novaka kako bi nakon doktoriranja upravo oni bili ti koji će pokrenuti hrvatsko gospodarstvo. Novaci koji dolaze na IRB u pravilu su ono najbolje što proizvodi hrvatski obrazovni sustav, a na IRB-u je da ih maksimalno osposobi i u znanstvenom smislu, a i s gospodarskoga aspekta.

Tko je odgovoran što suradnja sa gospodarstvom danas nije bolja?
Činjenica je da je hrvatsko gospodarstvo u jako lošem stanju te je teško naći partnera za sofisticiranu suradnju, kakvoj bi IRB najviše mogao pridonijeti. No, mora se priznati da smo djelomice i mi ruđerovci krivi za to. Ruđer, naime, ima kapitalnu opremu u vrijednosti većoj od 100 milijuna kuna koja je iznimno korisna široj akademskoj zajednici i industriji, a ne koristi se. Prečesta je praksa na IRB-u da se takva vrhunska i skupa oprema svojata i da joj se ograničava pristup. To je sramotan način poslovanja koji je raširen u cijeloj hrvatskoj akademskoj zajednici. To se ne smije događati i ja intenzivno radim na tome da se takva praksa promijeni. Znanstvenik bi morao omogućiti korištenje te opreme po određenoj cijeni, a ako nije vremenski u stanju surađivati izvan svog laboratorija, trebao bi obučiti nekog kolegu koji će umjesto njega upravljati uređajem. Tu planiram biti jako strog. Nadalje, pojedini znanstvenici i danas ne smatraju jednom od svojih dužnosti razmatrati financijske aspekte svojih radova i ideja, što je u inozemstvu uobičajena praksa. To je jedan od razloga zbog čega smo i izgubili brojne vrijedne patente. Dio problema je i taj što na IRB-u nije postojao ured za transfer tehnologije, on se tek sada ozbiljno razmatra.

Projekti su glavni izvor financiranja Instituta. Koji su iznosi posrijedi?
Ruđer najviše sredstava povlači iz europskih fondova. Od početka primjene Sedmog okvirnog programa za istraživanje i razvoj Europske unije (FP7) ruđerovci su sudjelovali u 24 projekta vrijedna oko pet milijuna eura. Sljedeće godine očekujemo ugovaranje još jednoga europskog projekta koji sam vrijedi oko pet milijuna eura. Kroz različite projekte s industrijom i drugim državnim institucijama IRB povuče godišnje od pet do deset milijuna kuna. Trenutačno radimo na prijavama za strukturne projekte 2014. u vrijednosti nekoliko desetaka milijuna eura. Najvažniji je svakako O-ZIP (Otvorene znanstvene infrastrukturne platforme). Cilj je tog projekta poboljšanje dijelova IRB-a s najvećim komercijalnim potencijalom i dokazanom izvrsnošću u pribavljanju europskih ili primijenjenih projekata, neka vrsta antirobinhoodovskog pristupa. Izvrsnost nagrađujemo. Drugi važan projekt je Centar za napredne materijale i nanotehnologiju (C2AMN), koji se radi u suradnji sa Sveučilištem u Zagrebu i Institutom za fiziku, te ZOO projekt u suradnji sa Srcem. Ključna je komponenta svih tih projekata da predviđaju otvorenu opremu koju može koristiti šira zajednica i gospodarstvo. Ruđer nedvojbeno ima iznimno velik potencijal korištenja pogodnosti strukturnih fondova. Na nama i na Vladi je da taj potencijal iskoristimo kako bismo dugoročno mogli preporoditi hrvatsku znanost, kao i gospodarstvo.