Konferencija Inovativna zdravstvena inicijativa koja se od 12. do 14. listopada održava u Rovinju u organizaciji Hrvatske udruge inovativnih proizvođača lijekova ima za cilj, među ostalim, omogućiti uspostavu dijaloga i razmjenu iskustava hrvatskih i međunarodnih stručnjaka te potaknuti razvoj šire regionalne institucionalne suradnje. Konferencija je namijenjena svim sudionicima zdravstvenog sustava, uključujući predstavnike političkih vlasti, akademske stručnjake, predstavnike institucija i organizacija koje se bave pitanjima zdravstva, zdravstvene djelatnike, farmaceutsku industriju i pacijente kao krajnje korisnike. Među predavačima je i Klaus-Dirk Henke, profesor na Tehničkom fakultetu u Berlinu, član Savjetodavnog odbora njemačkog Ministarstva financija i stručnjak za područje zdravstvene ekonomike, javnih financija i europskih integracija.

Kada danas govorimo o zdravstvu, postoji čitav niz primjera kako su se kroz vrijeme promijenila i razmišljanja o pojedinim definicijama. Kako je do toga došlo i što nam to govori?

Iz moje perspektive, najvažnija je poruka da se zdravstvo više ne doživljava samo kao trošak. Sve više aktera u zdravstvenom sektoru uviđa pojavu novih mogućnosti zapošljavanja, a broj zaposlenih u zdravstvu, koji je velik, sve više raste. Sastavni dio zdravstva je i zdravstvena ekonomika koja se može statistički definirati u skladu s nacionalnim računovodstvenim sustavom. Prvo smo, kao istraživački tim, zajedno s našim središnjim statističkim zavodom izradili tzv. satelitski račun na osnovu kojega smo utvrdili da u Saveznoj Republici Njemačkoj 10 posto bruto dodane vrijednosti, više od 6 posto izvoza i 14 posto zaposlenih dolazi iz zdravstva. To nazivamo ekonomskom korišću zdravstvene ekonomike. Svi ti doprinosi nacionalnom gospodarstvu relativno su stabilni već niz godina. Uvid u te empirijske nalaze doveo je do novog razumijevanja zdravstva kao privrednog sektora koji je usporediv s ostalim privrednim sektorima. A to onda ima veze i s industrijskom politikom koju vodi ministarstvo gospodarstva. Druga je tema sekundarno zdravstveno tržište, koje se ubrzano razvija. Sve više ljudi dio svojih prihoda troši na zdravstvene proizvode i usluge.

Zdravstvene politike usmjerene na preventivu kao i na kontrolu čimbenika rizika za kronične bolesti mogu se pozitivno odraziti i na ljudski kapital. Pritom navodite da treba do kraja maksimalno ulagati u prevenciju kada su u pitanju kronične bolesti jer bi se na taj način povećao postotak radne snage, odnosno osoba starijih od 65 godina, što je uvriježeno doba kada se odlazi u mirovinu. Što bi vlade trebale učiniti po tom pitanju? Kako voditi zdravstvenu politiku? Što građani mogu učiniti?

Općenito je važno shvatiti da zdravstveni sektor nije samo skup mnogo različitih institucija, nego da je zdravlje doživotna tema koja se dotiče svih aspekata života. U organizacijskom smislu važno je umanjiti fragmentaciju. Zdravlje kao dio svih načelnih dokumenata glavni je cilj prema kojemu zemlja treba razvijati i voditi svoju zdravstvenu politiku. Snažnija prevencija i kontrola čimbenika rizika (u načinu života) time automatski dobiva važnije mjesto i na osobnim i na javnim listama prioriteta. Zdravo starenje dio je te strategije i starijim ljudima dopušta ne samo da duže rade (dob za odlazak u mirovinu u Njemačkoj popela se na 67 godina) nego i da skrbe o unucima te da ostanu aktivni u lokalnoj zajednici, u crkvi ili politici. Građani će nastojati što dulje živjeti u vlastitim domovima i stanovima pa bih tako rekao da je privatno domaćinstvo primarna, a ujedno i najjeftinija zdravstvena lokacija. Što se tiče kroničnih bolesti, za to nemam panaceju, nego mogu tek ponoviti ranije spomenutu sugestiju. Počnite što ranije živjeti zdravim načinom života. Zdravstvena politika ne bi trebala biti usredotočena na popravljanje štete, nego na poboljšavanje načina života, kroz bolju izobrazbu i prevenciju kako na individualnoj, tako i na kolektivnoj razini.

Osim što živimo dulje, produljuje se i period u kojem smo dobrog zdravlja. Kako to možemo izmjeriti? A ako smo dulje zdravi, na taj način štedimo i zdravstveni novac, ali i kroz rad utječemo na povećanje BDP-a?

Smatram da je na djelu kompresija morbiditeta i vjerujem sljedeće: što nas više umire u vrlo poodmakloj dobi, to će troškovi posljednjih mjeseci i godina života ljudi poput vas i mene biti manji. S druge strane, neki stručnjaci tvrde da zapravo imamo ekspanziju morbiditeta i s time povezan porast zdravstvenih troškova. Potrebno je provesti daljnja istraživanja kako bi se utvrdio jasan odgovor na pitanje postoji li dinamička ravnoteža između duljeg razdoblja dobrog zdravlja i produljenja očekivane životne dobi. Naravno, svi mi želimo dulje biti zdravi (zdravo starenje), nego dulje biti lošijeg zdravlja. Zdravo starenje podiže produktivnost i tako na strani ponude daje poticaj daljnjem razvoju i boljoj kvaliteti života dok istovremeno na strani potražnje daje poticaj BDP-u porastom privatne potražnje za zdravstvenim proizvodima i uslugama koje zdravstveno osiguranje ne pokriva. Da zaključim: zdravo društvo znači uštede na liječenju, rehabilitaciji i njezi te stabilizira zdravstvene izdatke.

U radu 'Zdravlje kao pogonska sila ekonomije' kažete da ulaganje u zdravlje i edukaciju može ublažiti ili kompenzirati negativne posljedice demografskih promjena i globalizacije. Možete li nam to pojasniti?

Umjesto što govorimo o potrošnji u zdravstvu, trebali bismo, kao što vi kažete, razgovarati o ulaganju u zdravstvo u svrhu poticanja razvoja i produktivnosti. Edukacija i zdravlje zajedno čine takozvani ljudski kapital. A ekonomisti svakako nisu jedini koji ljudski kapital smatraju najvažnijom pokretačkom silom za daljnji razvoj i bolju kvalitetu života. Povećati godine zdravlja važan je cilj svake zemlje. Europska komisija, u koju će uskoro kao članica ući i Hrvatska, zahtijeva dvije dodatne zdrave godine života za više od 500 milijuna Europljana. Što se tiče globalizacije i konkurentnosti na međunarodnoj razini, zdravstveni status populacije (a isto vrijedi i za kvalitetu obrazovanja) parametar je konkurentnosti. To vrijedi i za odnose među regijama. Zdravo starenje dio je tog pristupa, ali društvo ne bi trebalo zanemariti ni mlađe stanovništvo, koje je, općenito gledajući, produktivnije od starijeg dijela populacije.

Financiranje sustava

Koliko se u Njemačkoj godišnje troši na zdravstvo i koji model financiranja je prisutan kod vas? Je li sustav dobar i može li se održavati, ili se kao i mi u Hrvatskoj, susrećete s nagomilanim dugovima bolnica, dugim listama čekanja i nedostupnosti inovativne terapije za pojedine skupine bolesti?
Vrlo je teško uspoređivati zdravstvene sustave u različitim zemljama. Ljudi možda mogu učiti jedni od drugih preko primjera dobre ili najbolje prakse. To je praktički sve što možete učiniti. Europska unija to naziva otvorenom metodom koordinacije. Svi sustavi imaju svoje povijesne korijene i svoj povijesno uvjetovani razvoj. Sustav obaveznog zdravstvenog osiguranja koji se financira iz davanja poslodavaca i zaposlenika, poznat kao Bismarckov model, često se uspoređuje s takozvanim Beveridgeovim modelom sustava nacionalne zdravstvene zaštite, koji se financira iz općih prihoda, to jest, prvenstveno iz poreza. Svaka zemlja ima svoje probleme. Zasad se nijedan sustav u 27 (s Hrvatskom, 28) zemalja članica Unije nije pokazao financijski održivim. Koliko mi je poznato, Velika Britanija i dalje ima najduže vrijeme čekanja. Naravno, postoje razlike između europskih zemalja zbog njihovog različitog stupnja ekonomskog razvoja. Neke su zemlje bogatije, a neke siromašnije, i to, naravno, utječe na raspoloživost, dostupnost i financiranje usluga zdravstvene zaštite.

Na kraju, trebaju li zdravstvo i edukacija biti prioriteti svake vlade?

Potpuno sam siguran u to.