Prema podacima HGK, samo u posljednjih osam godina u Hrvatskoj je propalo čak 400 tiskovina. Niz novinara u svojoj je karijeri otpratio u vječnost barem jedne novine. Svi dobro pamte scenu u kojoj još jučer živa redakcija odjednom opusti, a vrijedne spremačice godinama skupljenu dokumentaciju i kutije pune fotografija bacaju u smeće, pa i uvezane godišnjake novina. Posljednjih godina većina novina ima svoje web-izdanje, ali ni ono nije vječno, traje tek toliko dok netko ne isključi server ili prestane plaćati domenu.

Ove su godine propale tri važne domaće novine: dnevni list Vjesnik te tjednici Nacional i Forum. Tvrtka Narodne novine press, izdavač Vjesnika, već je dobila stečajnog upravitelja, a slična je sudbina i NCL media grupe, čija se poslovna aktivnost uglavnom svodila na izdavanje tjednika Nacional.

Time je tržište ne samo ostalo bez tih novina već bi se tijekom stečaja mogle zagubiti i njihove novinske, fotografske i web-arhive. Forum je od početka izlaženja bio na webu, stranica forum.tm i dalje je aktivna i ostat će još dugo. Domena je, naime, registrirana u Turkmenistanu i, kako nam je potvrdio glavni urednik Foruma Borna Keserović, zakupljena je na nekoliko godina. Web-stranica Nacionala također još funkcionira, iako je posljednji put osvježena početkom srpnja. Jedino je Vjesnik ekspresno ostao bez web-izdanja, na toj je adresi sada reklama za tiskaru Vjesnik d.d., vlasnicu domene.

Vjesnikova web arhiva u PDF-u nastala je još 1998. godine i najstarija je u zemlji, a na serveru se čuvaju tekstovi i fotografije još od 1996. godine. “Naša web-arhiva nije imala pretraživač, no velike tražilice su indeksirale naše stranice koje nisu bile zaključane. Bio je to kvalitetan javni servis”, kaže Robert Mekinić, zadnji direktor Vjesnika, koji je davnih dana sudjelovao u registraciji domene vjesnik.hr. Novi je to udarac za Vjesnikovu arhivu, koja je bez svoje opsežne novinske dokumentacije, stvarane desetljećima, ostala još 2006. kad je odlučeno da, nakon što se nekadašnji SOUR Vjesnik već raspao, i arhiva treba izdvojiti.

Po svojoj prirodi arhiva nije profitabilna, zapošljava dosta ljudi i teško ju je tržišno eksploatirati za razliku od atraktivnih dijelova poput distributera Tiska oko kojeg su se nadmetali tajkuni pa je i prošao put od Miroslava Kutle do Ivice Todorića. Za datoteke pune starih novinskih izrezaka nitko se nije tukao i arhiva je, dekretom, 2006. godine spojena s Hinom. “Vjesnikova arhiva ne spada u našu osnovnu djelatnost”, obrazložio je tadašnji direktor Franjo Maletić i time blagoslovio spajanje arhive s novinskom agencijom koja s arhivistikom ima još manje veze. Moglo se tada i drukčije postupiti, Vjesnikovu arhivu trebalo je osamostaliti ili pak spojiti s nekim od postojećih novinskih dokumentacija, kakvi postoje u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, ali i u nekim drugim institucijama.

Koordinacije u digitalizaciji nema pa je moguće da se na raznim mjestima skeniraju isti tekstovi. Dopustimo li da tijekom stečaja propadnu PDF-ovi s kompletima Vjesnika, netko će jednog dana morati iznova skenirati sve te stranice. Nakon selidbe, u kojoj je izgubljen dio arhive na mikrofilmovima, zaposlenici Vjesnikove arhive smješteni su u zgradu Hine u središtu Zagreba, a dokumentacija o kojoj skrbe završila je u derutnom dvorcu Kerestinec.

“Prava je katastrofa kako se država odnosi prema toj arhivi, oduzetoj Vjesniku i smještenoj u Kerestinec, bez ikakve brige i plana”, kaže Marijana Matković, sindikalna povjerenica Vjesnikove redakcije.

Novinska dokumentacija je dakle sačuvana, iako je njezino korištenje skupo i komplicirano. Unatoč digitalizaciji koja se već godinama provodi novinari željni starih tekstova moraju pričekati nekoliko dana da im se izresci donesu, a kad proberu što ih zanima, slijedi još jedno čekanje da bi dobili tekstove snimljene na CD, jer velik dio dokumentacije još nije skeniran. Plan je, doduše, bio digitalizirati kompletnu Vjesnikovu dokumentaciju, za što je Sabor 2006. donio odluku o izdvajanju Vjesnikove arhive i digitalizaciji medijske baštine. Za tu je svrhu predviđeno 25 milijuna kuna u idućih pet godina, dakle posao je trebao biti završen ove, 2012. godine. Stručnjaci Filozofskog fakulteta angažirani su na izradi tražilice, prilagođene specifičnostima hrvatskog jezika kao što su padeži, izrađen je poseban softver. Međutim, kad se došlo na pola puta i utrošilo se 9,5 milijuna kuna, 2009. je netko zaključio kako država za digitalizaciju više nema novca. Vlada je tada prestala davati za plaće zaposlenika arhive, pa ih je preuzela Hina, koja i sama ne stoji dobro i financira se na osebujan način, tzv. skupnom pretplatom, odnosno prikrivenom subvencijom, a za plaće petnaestak zaposlenika arhive godišnje izdvajaju 2,5 milijuna kuna.

Traži se pravni put spašavanja web arhive

Činjenica je da država nije znala što bi s novinskom dokumentacijom Vjesnika, a sada tek traži pravni put spašavanja njegove web-arhive. Nekadašnja je redakcija ovih dana stjerana u malenu prostoriju, a ostatak je tiskara Vjesnik d.d., vlasnik prostora, iznajmio redakciji novoga dnevnog lista koji bi trebao početi izlaziti u listopadu. Sobu s Vjesnikovim serverima, na kojima je pohranjena web i fotoarhiva, za sada nitko ne dira, možda i zato što se, kako doznajemo, ministrica kulture Andrea Zlatar založila da direktor tiskare Zlatko Šoštarić osigura pristup svim relevantnim dokumentima dok stečaj ne završi.

Stečajnom upravitelju tvrtke Narodne novine press Maroju Stjepoviću javljaju se zainteresirani kupci i zanimaju se za izdavačka prava. Za razliku od propalog natječaja s početka ove godine, na koji se javio samo jedan interesent, britanski fond Oak investment u vlasništvu Nicholasa Frankopana, sada više ne stoji uvjet o preuzimanju stotinu zaposlenika i 14 milijuna kuna duga. Čini se da je Frankopan i dalje zainteresiran za Vjesnik, a o izdavačkim se pravima raspituje i jedan zagrebački poduzetnik, poznat po prijetnjama novinarima, što bi trebalo povećati oprez prilikom eventualnog unovčavanja onoga što je ostalo od Vjesnika. “Ako bude interesa, nastojat ćemo prodati cijelu tehnološku cjelinu, uključujući autorska prava i web-arhivu. Teško je procijeniti njihovu vrijednost, za to bi valjalo angažirati vještaka za medije, a pitanje je i tko će to platiti jer stečajna masa Vjesnika, koji nema vlastitih prostorija, zanemarive je vrijednosti, oko 100.000 kuna. Upravo u brendu, izdavačkim i autorskim pravima vidim prostor za povećanje stečajne mase”, rekao nam je Stjepović. I dok je stečajnom upravitelju, kad je već spas tvrtke nemoguć, u cilju prodaja svega što može unovčiti i namiriti vjerovnike, još nije sigurno da će država novom kupcu dopustiti preuzimanje arhiva.

Planovi s Hinom

“Bilo bi dobro da netko u stečaju kupi izdavačka prava na Vjesnik i skupa s njima dobije cijelu web-arhivu. Uostalom, država je pokrenula stečaj pa neka sada uime svojeg duga zatraži tu arhivsku građu. Arhiva se ne bi smjela prepustiti eventualnom novom vlasniku Vjesnikova brenda, već je treba postaviti na web, da bude dostupna građanima, pa tako i eventualnom kupcu Vjesnikova brenda”, predlaže Milan Živković, savjetnik za medije u Ministarstvu kulture. Nekako se nameće rješenje da Vjesnikova web-arhiva bude ponovno spojena s nekadašnjom Vjesnikovom dokumentacijom, onoj o kojoj sada skrbi Hina. U Ministarstvu razmišljaju i o ideji da Hina preraste u portal na kojem bi vijesti, ili barem one povezane s javnim sadržajem ili kulturom, bile besplatne. “Ako svi građani godišnje izdvajaju za Hinu dvadesetak milijuna kuna, zašto onda pristup, odnosno pravo besplatnoga korištenja njezina servisa ima samo politička klasa?” pita se Živković aludirajući na to da saborski zastupnici i članovi Vlade imaju besplatan pristup Hininim vijestima.

Živković se zalaže da započeta digitalizacija Vjesnikove arhive bude provedena do kraja. Nakon što snimi stanje, posvetit će se koordinaciji digitaliziranja ne samo novinske građe već i filmske, koju novcem Ministarstva kulture provodi Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), i televizijske, što je HRT započeo raditi vlastitim novcem. “Sklon sam tome da sve što možemo stavimo na web unatoč tome što time otvaramo razna druga pitanja kao što su autorska prava ili rasprava je li i u kojoj mjeri arhivski materijal vlasništvo novinara i fotografa ili nakladnika”, kaže Živković. Prema nekim tumačenjima, autorsko se pravo nakon propasti izdavača vraća autoru djela.  Zanimljiv je i primjer Nacionala, koji zbog višemilijunskog duga također klizi prema stečaju. Nacionalova web-stranica, koja i dalje postoji, ove je godine doživjela preinake, odnosno cenzuru. Naime, slijedom nagodbe kontroverznog poduzetnika Stanka Subotića Caneta s novim vlasnicima Nacionala (ma tko oni bili), dogovoreno je da s weba budu maknuti svi tekstovi pisani protiv tog biznismena. Nekoliko je tekstova skinuto, ali ostalo ih je još dosta.

Ništa čudno, novinari bivšeg Nacionala tvrde da su protiv Subotića u posljednjih desetak godina objavili više od 200 raznih vijesti i tekstova! “Skinuli smo sa sitea tekstove u kojima ga prozivamo zbog umiješanosti u ubojstva, a priče o kriminalnim aktivnosti smo ostavili”, pojednostavio nam je jedan bivši novinar Nacionala. “Nacional je 2001. nasjeo na priču mafijaša koji su se spremali ubiti Zorana Đinđića i ocrniti njegova financijera Subotića, službenog distributera cigareta u Srbiji, i preuzeti njegove poslove”, navodi se u intervjuu sa Subotićem koji je tjednik objavio u ožujku 2012., nekoliko mjeseci prije svojega gašenja.

Priznali grijehe i ispričali se

Redakcija Nacionala je time priznala grijehe i ispričala se Subotiću, što je njihovo pravo, no imaju li pravo brisati vlastite tekstove s weba? Takva praksa podsjeća na roman “1984.” i naknadne preinake povijesti; nadajmo se da Subotićevi odvjetnici neće obilaziti knjižnice i iz starih brojeva Nacionala čupati tekstove o svojem šefu. Iako su iz redakcije Aktuala, u koju je lani prešao dio novinara Nacionala, i to onih koji su sudjelovali u napadima na Subotića, stizale najave kako će staviti na svoj site sve tekstove o tom biznismenu, to se ipak nije dogodilo. U cijeloj je priči zanimljivo i to da su se javljali interesenti za kupnju Nacionala, no (navodni) vlasnik Harald von Seefrieda rekao im je da tjednik nije na prodaju te ga je ugasio. Upravo zbog takvih bizarnih postupaka vlasnika medija država bi se u trenutku propasti neke redakcije trebala uplesti i probati zaštititi arhivsku građu. 

U slučaju Nacionala ostat će sačuvana barem fotoarhiva. Naime, prije nekoliko godina NCL media grupa potpisala je ugovor o suradnji sa Styrijinom fotoagencijom Pixsell. Nacional je prema tom ugovoru mogao koristiti Pixsellov servis, a preko iste je agencije prodavao svoje fotografije. Zato se na Pixsellovu servisu i danas može kupiti ponešto iz Nacionalove arhive počevši od crno-bijelih portreta koje je pokojni Ivo Pukanić radio krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća.

U međuvremenu je dio Nacionalovih fotografa koji su otišli u Aktual povukao svoje fotografije zabranivši prijašnjem poslodavcu da ih koristi jer im u ugovorima, sročenima u vremena kad izdavači nisu bili toliko oprezni kao danas, nije pisalo da su fotografije vlasništvo naručitelja. U vrijeme raskola novinari Nacionala optuživali su dojučerašnje kolege iz Aktuala da su uzeli DVD-ove s “back-upovima” kompletne fotoarhive, a ovi su uzvraćali optužbama da je Moritz von Seefried, direktor NCL media grupe i sin njezina formalnog vlasnika Haralda von Seefrieda, uništio tisuće negativa. Gdje su završila uvezana godišta Nacionala, Globusa, pa i nekadašnjeg Starta koje je prilikom prethodnog raskola, onoga u Globusu devedesetih godina, u vrijeme pokretanja Nacionala, netko od osnivača novog tjednika trajno posudio iz svoje dotadašnje redakcije, nismo uspjeli doznati. Vjerojatno na istome mjestu na kojem su okončale arhive onih 400 redakcija propalih u posljednjih osam godina. 

Mediacentar ‘spasio’ Feral

Tamo gdje zakaže država katkad uskaču privatni investitori i spase arhivu. Tako je sarajevski Mediacentar, u sklopu svojeg projekta Infobiro, digitalizirao kompletna godišta splitskog Feral Tribunea od 1993. do 2008. Arhivu u svijetu najpoznatijega hrvatskog tjednika sada prodaju na četiri DVD-a, a preko web-stranice Infobiro.ba dostupan je i pretplatnicima kojima se uz naknadu od 30 eura mjesečno omogućava pristup digitalnoj arhivi koja broji nekoliko stotina tisuća tekstova, uglavnom objavljenih u BiH novinama.