U vrijeme kad je Split još imao industriju, u prvoj jugoslavenskoj košarkaškoj ligi jednu su sezonu zajedno igrali klubovi nazvani po dvama divovima, Jugoplastici i Dalmacijavinu, odnosno Dalvinu. Drugi klub davno je nestao, a generacija žutih s Gripa koja je vladala početkom 90-ih u međuvremenu je proglašena najboljom europskom momčadi 20. stoljeća. Više nema Jugoplastike, ime je svedeno na prozaično KK Split.

No, nešto se dogodilo. Košarkaši s Gripa dižu se u sportskom smislu, s ponosom se sluša stara himna, a prije nekoliko dana pokazali su osjećaj za pripadnost zajednici. Bez kune naknade na dresovima će nositi simbol onog drugog diva s početka teksta, Dalmacijavinova soka Pipi.Pipi je od ljetos u dobru dijelu Dalmacije postao fenomen. Tvornica koja ga proizvodi je u stečaju, do prije koji mjesec radnici su marširali ulicama i tražili plaće. U međuvremenu je za tom socijalističkom gaziranom narančadom koju su nekad reklamirali Ana Sasso i Veljko Rogošić nastala prava pomama, u splitskim kafićima praktički se ne naručuje nijedna inačica. Zrno nostalgije, zrno socijalne solidarnosti, zrno osjećaja regionalne pripadnosti i 230 radnika Dalmacijavina ima što raditi. Proizveli su više od milijun i pol bočica, a paralelno rade i linije za vino i alkoholna pića. A kad za mjesec dana bude raspisan novi natječaj za prodaju, valjda će neki pravi kupac znati nastaviti bajku o Pipi.