Beef Tea

Trikoderovo sjedište je u centru Zagreba a u neke od njihovih najpoznatijih projekata u široj regiji ubrajaju se i najveći hrvatski oglasnik njuskalo.hr, news portali vecernji.hr, zurnal24.si i vijesti.me, kulinarski portali jazkuham.si i ichkoche.at, poslovna socijalna mreža bika.net, meteorološki portal vrijeme.net i mnogi drugi. Za Poslovni.hr o biznisu piše Vedran Križek, tehnički direktor u Trikoderu:

Trikoderov nastanak je klasična i zapravo jednostavna priča koja ide otprilike ovako: dva srednjoškolska prijatelja sviraju u nepoznatom cover bendu, jedan od njih odlazi u Kanadu, napravi solidno poznati autorski bend, snimi album, vraća se i počinje svirati po Europi, njegov bend stječe vjernu bazu fanova, jedan od tih fanova vježba sa svojim bendom u istom skloništu u kojem su, usput rečeno, i dvojica srednjoškolskih prijatelja svirala s onim nepoznatim bendom i koje je prijatelj s poznatim bendom u međuvremenu pretvorio u respektabilan prostor za vježbanje, prije spomenuti fan je slučajno i dizajner i…

Kao što rekoh, jednostavno da jednostavnije ne može ni biti. Iz ove priče otprilike vam je jasno koji je od trojice poduzetan i može organizirati što god mu padne na pamet (Daniel Petljak – CEO), tko je umjetnička duša laka na photoshopu (Marin Kobeščak – glavni dizajner), a za potpunu sliku treba napomenuti i da je prijatelj s kojim je Daniel svirao u tom nepoznatom cover bendu od malih nogu većinu svojeg vremena trošio na igranje s kompjuterima u ovom ili onom obliku (Vedran Križek – CTO) – i eto nas.

Kada smo davne 2004. odlučili raditi skupa (Trikoder je došao 4 godine kasnije), jedino je Daniel poznavao Marina. Ja sam ga prvi put upoznao licem u lice tek nakon nekoliko mjeseci i nekoliko projekata odrađenih preko telefona (op.a. mislio sam da je viši 🙂 ). Prvi projekti koje smo radili su, iako maleni i razmjerno jednostavni iz današnje pozicije, sadržavali stvari s kojima smo se susreli po prvi put u životu. Uživali smo u osmišljanju rješenja u hodu, posebno u eksperimentiranju, i, općenito, odlično se nadopunjavali, iako se dvije trećine nas nikada nisu vidjele. Učinilo nam se da imamo nešto dobro i odlučili smo se “ozakoniti” našu vezu.

Početni kapital bio nam je zakupnina za 6 mjeseci malog stana, hardver koji je svatko od nas u tom trenutku imao doma i to je zapravo bilo sve. I tako smo krajem 2004. ušli u zakupljeni stan, okrečili zidove, provukli mrežu, spojili telefon i internet, i jednostavno počeli dolaziti na posao.

Prve projekte nalazili smo preko postojećih poznanstava, baba, stričeva i sličnoga, jer smo se sva trojica na ovaj ili onaj način i prije naše avanture bavili freelancingom ili nekim poslom. Sve u svemu, išlo je polako, ali snalazili smo se. Ponekad bi stvari pogodili od prve, ponekad bi radili greške i učili na njima, uglavnom nismo imali para, jeli smo kod staraca ili bi nam Daniel, koji je uz sve ostalo i izvrstan kuhar, skuhao ručak. Kad danas pogledamo unatrag, bio je to, zapravo, sasvim dobar period.

Ta “studentska” faza gdje smo živjeli od projekta do projekta, a za lovu se snalazili kako smo znali, potrajala je godinu ili dvije dok sasvim slučajno nismo dobili poziv na pitch za posao redizajna portala 24sata.hr. Pripremili smo se kao za meč karijere s idejom da ćemo otići, skupiti iskustvo, predstaviti se i malo proširiti svoje ime, ali zapravo, bez nekih očekivanja da ćemo dobiti posao – u igri su bila i neka zvučna imena hrvatskog web developmenta, dok za nas tada nitko živ nije znao.

Otišli smo na prezentaciju i stvari su izgleda kliknule, jer smo uskoro smo dobili poziv na razgovor, a uskoro nakon toga i sam posao redizajna.

U to vrijeme je portal 24sata.hr bio “običan” news portal slabih performansi i sa svega desetak tisuća dnevnih posjeta, ali s ambicijama za daleko više. Za nas je to bio prvi ozbiljan susret sa stvarno velikim projektom i klijentom, i tek danas vidimo koliko smo imali sreće da naletimo na vrhunski tim na strani 24sata.hr koji je znao što želi i nije se libio neobičnih i nestandardnih rješenja, a da istovremeno mi nismo imali dovoljno iskustva da mislimo da se nešto ne može napraviti. Rezultat je bio prvi hrvatski, a moguće i svjetski no-scroll portal u vrijeme kada responsive dizajn nije postojao niti kao koncept i koji je nekoliko mjeseci nakon relauncha svoj promet povećao za više od pet puta.

Sve u svemu, 24sata.hr su bili naš prvi hit kojim smo ušli u profesionalnu ligu web developmenta i kada smo prvi put shvatili da komad softvera koji smo nas trojica svojeručno napravili dnevno koristi skoro 100.000 ljudi. Tada nam je došlo u glavu da možda na kraju ipak znamo što radimo i odlučili smo krenuti korak dalje. 2008. godine osnovali smo Trikoder.

Od tada smo samo rasli i iako bi netko mogao pomisliti da su brige koje donosi rast uglavnom slatke, nama često nisu bile takvog okusa. Prvi veliki korak koji napravite kao firma u usponu jest zapošljavanje prvog zaposlenika i tad, uz poslove koje znate raditi, dobijete i jedan novi s kojim nikada prije niste imali doticaja – upravljanje ljudima. Pojam “management” počinje polako postajati dio svakodnevnog rječnika. Stvari smo često učili na teži način, što nam je eksponencijalno povećavalo broj sijedih facijalnih dlaka, no kako je Daniel manager u duši, i mislim to u pozitivnom smislu, uz njegovu pomoć smo nekako preživjeli i tu fazu bez većih unutarnjih ozljeda.

U nekoliko godina, s početne trojice, narasli smo na 25 ljudi, preselili smo se u veliko potkrovlje zgrade u Draškovićevoj 80 gdje smo malo pomalo, gotovo osmotski, zauzeli cijeli kat, imali niz velikih projekata uključujući i njuškalo.hr, naš prvi stvarno zreli projekt na koji smo neizmjerno ponosni, te se danas naši uratci “vrte” po web serverima čitave regije i šire.

Ako je period u “garaži” predstavljao djetinjstvo, onda je period nakon 24sata.hr zasigurno bio komplicirano tinejdžerstvo.

Što znači da smo upravo zašli u dvadesete i da je cijeli život pred nama.

Trikoder