Nakon što je ratovao s hrvatskim Srbima i hercegovačkim Bošnjacima, Slobodan Praljak zaratio je s dosad najjačim neprijateljem – kozmičkom pravdom. Teško je ikako drukčije nazvati zahtjev Haaškog suda da im general poduzetnik iz svog džepa plati 3,3 milijuna eura troška dosadašnje obrane, a što on, kako tvrde mediji, pokušava izbjeći prebacivanjem imovine na članove svoje obitelji.

Haaški se sud potrudio, nabrojio Praljkovu imovinu i zaključio da je “težak” 6,5 milijuna eura, što znači da bi mu i nakon plaćanja troškova ostalo dovoljno novca za lijep život. Ako smo odlučili priznati Haaški sud, onda bi valjalo prihvatiti i njegovu računicu glede Praljkove imovine, no to je ionako pitanje iz odnosa ICTY-ja i osuđenika, koje nas se ne bi trebalo previše ticati. Ono što nas kao hrvatske građane zanima način je na koji je imovina stečena. Praljak je jedan u nizu hrvatskih skorojevića kojem je Državna revizija našla zamjerke u načinu stjecanja pretvorenih društvenih poduzeća. U jednom je ipak gori od drugih: tvrtka koju je sam osnovao (Oktavijan) 1999. je kupila društveno poduzeće Chromos boje i lakovi, u čijem je Nadzornom odboru Praljak tada sjedio, a dvije godine bio mu je i predsjednik Uprave. Na stranu tko je i zašto tvornicu boja 1995. povjerio filmskom redatelju i vlasniku nekoliko diploma, od kojih nijedna nema veze s ekonomijom ili upravljanjem. Problematično je nešto drugo: Praljak je sebi prodao tvrtku kojom je upravljao u ime svih nas, i to za, kako je ustanovila revizija, dva milijuna njemačkih maraka ispod tržišne cijene. Ono što sada mora dati Haagu puka je kamata za ratno profiterstvo koje, kao i ratni zločin, nikada ne zastarijeva.