Kolega, zbog restrukturiranja unutar tvrtke, krize i nove poslovne politike, vaše radno mjesto više ne postoji te smo se, i na našu žalost, prisiljeni odreći vaših usluga. S takvom se rečenicom, na žalost, susreću mnogi u Hrvatskoj, pa se proljetos to dogodilo i meni. Procijenio sam kako je to možda znak da nakon 20-ak godina rada za druge sada krenem raditi za sebe. Kriza koja je posebno nagrizla autoindustriju i činjenica da je posla bilo sve manje, dodatno me uvjerilo u ideju da je poduzetnički put jedini put. I sama ideja o uvođenju treninga ekovožnje činila mi se dobrim izborom. Kad je već kriza, troškovi goriva rastu iz tjedna u tjedan, nije li logično da hrvatske tvrtke koje imaju vlastite vozne parkove odluče uštedjeti na gorivu i time biti konkurentnije te spremnije za konkurenciju koja stiže ulaskom u EU iduće godine? Broj vozila i vozača mjeri se desecima tisuća… Ima posla i za mene i za brojne druge tvrtke, pomislio sam.

Savjeti koje ne trebate
No, kako su vlastite kapitalne rezerve ipak ograničene, krenuo sam putem svih nezaposlenih – prema Zavodu za zapošljavanje, s jasnom idejom o samozapošljavanju uz poticaje koji su na raspolaganju. Nakon prijave na burzu valja proći “obvezne elemente” bez kojih nezaposlena osoba nema pravo ni na kakvu potporu. Prije svega, tu su “kolektivno informiranje” i “individualno informiranje”. Već pri prijavi nastao je mali problem jer se nisam uklapao u “kućice”. Naime, moje bivše radno mjesto nije postojalo u klasifikaciji zavoda, pa mi je dodijeljeno “najsličnije”, koje nije ni blizu onoga što sam radio, osim po mišljenju referenta. “Ja sad moram nešto upisati, a za dalje ćete se dogovoriti na individualnom savjetovanju”, rečeno mi je. Onda je došlo grupno savjetovanje. Skupilo se nas 15-ak nezaposlenih i savjetnik nas je počeo upoznavati s propisima. Tko su nezaposlene osobe, što moraju raditi da bi očuvale status nezaposlene osobe… Tako smo doznali da “moramo aktivno tražiti posao, da bi nam ostao status nezaposlene osobe”… Osim toga, svi smo upoznati s tim da žene mogu tražiti produljenje dobivanja naknade, upoznati smo s pravima trudnica… Pogledam oko sebe. Sami muškarci. I svima u očima isto pitanje, a možda i krik: “Trudni?!” Savjetovanje je trajalo 45 minuta i nije bilo vremena za pitanja, a o samozapošljavanju, jedva jedna rečenica: “Da biste imali pravo na poticaj za samozapošljavanje, morate biti dugotrajno nezaposleni – najmanje šest mjeseci.” Neka, rekoh sam sebi, slijedi individualno informiranje – tu ćemo sve riješiti. Na individualnom informiranju, koje je trajalo punih 15 minuta, od čega je više od polovice vremena utrošeno na moja pitanja vezana uz samozapošljavanje, još jednom doznajem da ne mogu računati na poticaj za samozapošljavanje barem šest mjeseci. Na pitanje imam li pravo na isplatu naknade koja mi pripada za vrijeme nezaposlenosti u jednokratnom iznosu, stiže potvrdan odgovor. “Da, ako otvarate obrt ili ako ste suvlasnik s vlasničkim udjelom manjim od 25 posto u trgovačkom društvu u kojem ćete se zaposliti”, reče moj savjetnik.

Ništa bez obitelji
Zašto ne smijem imati više od 25 posto? Koja je, s gledišta Zavoda za zapošljavanje i ideje samozapošljavanja, razlika između obrtnika i vlasnika trgovačkog društva? Odnosno, što ja to kao stopostotni vlasnik mogu ili ne mogu u odnosu na mene kao 25-postotnog suvlasnika? No, to su pitanja bez odgovora – slijeganje ramenima i pozivanje na propise. Ne budi lijen, upravo sam ta pitanja postavio i službeno Zavodu za zapošljavanje te Ministarstvu rada i socijalne skrbi. Od Zavoda sam dobio odgovor da oni provode propise, ali da ih ne tumače te da se obratim mjerodavnom ministarstvu. Jesam. Ali od Ministarstva nisam dobio odgovor. Još.Stoga sam morao promijeniti plan i vlasništvo rasporediti unutar obitelji, navlačiti sve suvlasnike bilježniku, deponirati sve potpise, platiti banci 50 kuna naknade za uplatu suvlasničkog pologa za svakog suvlasnika (umjesto samo jedne naknade)… Ali neka, uskoro ću biti poduzetnik. Svoj gospodar. Sada je i službeno trebalo podnijeti Zahtjev za isplatu naknade u jednokratnom iznosu. “Ne gospodine, ne možete podnijeti taj zahtjev dok niste dobili rješenje da uopće imate pravo na naknadu”, rekoše mi referenti. Ali, što se prije samozaposlim, prije ću početi uplaćivati doprinose, maknuti se s evidencije! Ne bi išlo. Reda mora biti. Nisam dobio pismeno rješenje o tome imam li pravo na naknadu, odnosno nije mi uručeno, ali nakon dva tjedna sam uspio doznati da rješenje postoji i da sad mogu podnijeti Zahtjev.

U banku nakon 12 mjeseci
Nakon predaje Zahtjeva i službeno sam mogao otvoriti trgovačko društvo, ali ne i zaposliti se u njemu. Prošlo je mjesec dana, od rješenja ni traga ni glasa. Nakon 45 dana, uz stalne molbe da se vidi gdje je zapelo, kažu mi da se moram strpiti jer je u prvih par mjeseci Zavod dobio raznih zahtjeva koliko cijele prošle godine. Ali, dobivam obećanje da će, ako se ništa ne dogodi još sedam dana, moj savjetnik postaviti pitanje pravnom odjelu. I, gle čuda, u tom roku dobivam i informaciju da moram podnijeti dodatne dokaze koje nisam priložio prvom zahtjevu (jer mi nitko to nije rekao) – društveni ugovor trgovačkog društva, broj tvrtkinog računa, dokaz o prijavi na mirovinsko, ugovor o radu… Još malo čekanja i gotovo tri mjeseca nakon prijave – odobrena su mi sredstva – punih 21.070 kuna. Mjesec dana kasnije uplaćena su na račun tvrtke, a još mjesec dana kasnije dobivam i rješenje da mi se odobrava jednokratna isplata.Dakako, mlada tvrtka, osnovana isključivo vlastitim novcem sigurno će imati potrebu za financiranjem likvidnosti, pomislio sam i krenuo put banke. “Nemate mogućnost tražiti nikakav kredit. Prvih šest do 12 mjeseci morate poslovati sami, imati minimalno 5000 kuna na računu svakog mjeseca, a onda možete doći da vidimo vaše potrebe za financiranjem”, rekoše mi u banci.

Obeshrabren u HAMAG-u
“Ako preživim prvih 12 mjeseci, taj mi novac vjerojatno neće biti potreban, a znam da postoje kreditne linije EBRD-a upravo za financiranje likvidnosti”, odgovorio sam bankarskoj savjetnici za poduzetnike. “Da”, reče, “ali vi ste za banku prevelik rizik, ako budete dobro poslovali onda možete računati na novac.”Budući da moja nova tvrtka – Ekomobilis d.o.o. radi u području energetske učinkovitosti, što podržava i EU, a doprinosi uštedama i smanjenju zagađenja stakleničkim plinovima, krenuo sam se obratiti i Hrvatskoj agenciji za malo gospodarstvo. I ubrzo bio obeshrabren – natječaji su završili, “ali ne biste se mogli prijaviti jer ste tek počeli, ne postojite ni 12 mjeseci…” Naravno da ne postojim toliko, ja sam poduzetnik početnik! A čemu vi svi služite?

Mladen Jambrović

Ovako rade Nijemci

Dvije godine niste nikog zaposlili? Dajte da vam pomognemo
U vrijeme natezanja s hrvatskom administracijom, Zavodom za zapošljavanje, sjetio sam se jednog našeg poduzetnika koji je radio u Njemačkoj i njegove priče sa zavodom za zapošljavanje. Došli su k njemu s podatkom da već dvije godine nije nikoga zaposlio, a da mu ni podaci o prometu nisu poboljšani te s pitanjem bi li im dopustio da snime njegovo poslovanje koji mjesec, naprave plan mogućih investicija, restrukturiranja i zapošljavanja… Kad je pristao, pregledali su poslovanje do kraja, definirali točke mogućeg napretka, omogućili otvaranje dva nova radna mjesta uz povoljno kreditiranje te neka bespovratna sredstva za ta nova radna mjesta. Poduzetnik je uloženo vratio za dvije godine i priča se ponovila još tri puta do trenutka kad je morao zaposliti profesionalnog direktora i kad je prodao vlasnički udio te se vratio u Hrvatsku. Mini-tvrtka u 15-ak je godina s osmero zaposlenih narasla na tvrtku s 80 zaposlenih. I tad sam se pitao tko u Hrvatskoj gleda statističke podatke koje kvartalno šalju sve tvrtke? Analizira li Zavod za zapošljavanje, baš kao što to rade Nijemci, u koji se sektor i u koju tvrtku najučinkovitije mogu uložiti poticaji i državni novac kako bi se stvorila nova radna mjesta… ili se to ne uklapa u kućice? Tada sam bio samo znatiželjan. Danas vjerujem da u Hrvatskoj nemamo potrebne kućice za sve ove analize, kao što to imaju Nijemci. Nisam u pravu? Neka me netko, molim vas, demantira!