Iskusni menadžer Mladen Pejnović, koji od početka godine vodi Državni ured za upravljanje državnom imovinom, u razgovoru ne skriva da je i njega iznenadilo nesređeno stanje. Aktiviranjem te imovine planirao se potaknuti razvoj gospodarstva, no sada vidi da to neće biti uopće lako.

Već ste pet mjeseci na dužnosti šefa Ureda za upravljanje državnom imovinom, a još ste na početku velikog posla?
Sada se primarno moramo opredijeliti kako završiti privatizaciju. Ispalo je da su repovi ukinutog Fonda za privatizaciju dosta veliki. Slavko Linić kaže da je kao predsjednik Upravnog odbora HFP-a ostavio 106 tvrtki u portfelju, a sada ih je gotovo 700. Hitno, dakle, treba završiti otvorene procese jer katkad mi se čini da se više bavimo nacionalizacijom nego privatizacijom. Ukupan gospodarski sustav u Hrvatskoj nije nažalost funkcionirao tako da bi neuspješni brzo propali, a uspješni se još brže rađali. I stoga moramo naći način da se privatizaciju završi, jer sadašnje stanje stvara doista velike troškove za samu državu.

Koliko je poduzeća iz portfelja zrelo za gašenje?
Više od 200 njih zaslužuje biti brisano iz državnog portfelja.

Koliko tvrtki zavređuje status od posebnoga državnog interesa?
Taj status ima njih 69, ali se među njih svašta proguralo. Barem za 20-ak s tog popisa ne mogu naći razlog da budu na njemu. Zadržali bismo u tom statusu 40-ak tvrtki, prije svega one koje su državni monopoli ili koje nikad ne bi trebalo prodavati: autoceste, željeznice, vode, šume, Plinacro, HEP i Janaf. O tome sada razgovaramo.

I koji su modeli u igri?
Dosta se olako gospodarilo o tome kako će se dati autoceste u privatizaciju ili prodavati Janaf. To su tvrtke koje ostaju u vlasništvu države i koje se neće prodavati. Drugu grupu činile bi državne tvrtke koje imaju važnu razvojnu ulogu i u kojima država mora ostati prisutna, ali može kroz dokapitalizacije privlačiti i druge investitore. To su, prema meni, ACI, Alan, Croatia airlines, Croatia banka, Croatia osiguranje, Hrvatske pošte, Hrvatska lutrija, HPB, Imunološki zavod, Narodne novine… To su tvrtke u većinskom državnom vlasništvu koje mogu biti ozbiljan motor razvoja. Udio države u vlasništvu u tim se tvrtkama može smanjivati, no kapitalizacija im mora rasti. Treća grupa bile bi tvrtke na koje bi se primjenjivao tzv. finski model upravljanja. To su tvrtke koje su završile svoju privatizaciju, izlistane su na burzi i država im nije većinski vlasnik poput Đure Đakovića, Ine, Končara, Luke Ploče, Podravke, Atlanske plovidbe i Sunčanog Hvara. Njima bi upravljala investicijska kompanija radi dizanja njihove vrijednosti.

Što s ostalima?
Brodogradilišta i ostale tvrtke ostaju u portfelju AUDIO-a i rješavat će se prema scenariju završetka privatizacije. Za svaku od tih grupa vrijedit će različiti modeli upravljanja. Kod “monopolista” država je ključna u određivanju njihovih cijena i uvjeta poslovanja, tamo će se morati razviti analitika ocjenjivanja njihove uspješnosti, rangiranja učinkovitosti s drugim zemljama. Ta društva moraju dati doprinos da poslovanje i život u Hrvatskoj budu jeftiniji. U drugoj skupini nužno je privući kapital jer te tvrtke već djeluju na tržištu i imaju verifikaciju na burzi. Velikim poduzećima slijedi restrukturiranje. Ne treba se pitati koliko je radnika viška, nego menadžment primarno mora naći novi posao. Zaštita koju imaju radnici u državnom sektoru prijeti i da zaustavi razvoj upravo državnih tvrtki.

No percepcija je da su uglavnom tvrtke u državnom portfelju preopterećene i bez kapitala za novi iskorak.
Sve je više situacija da novac nije najveći problem. Kapitala ima, primarni problem je nedostatak novih ideja i projekata u tvrtkama koje bi trebale nositi budućnost.

Što je sa strategijom gospodarenja, kad ćete nju usvojiti?
Još je lani trebala biti predstavljena Saboru, ali se došlo samo do prvoga radnog teksta. No ne želimo da to bude samo zadovoljenje forme jer nije problem nešto nabacati na papir i nazvati to strategijom. Vrlo je teško, međutim, napisati ozbiljnu i promišljenu strategiju ako doista ne znate što sve imate. A kao i u registru, i u strategiji treba biti velik obuhvat i uspijemo li s njom izaći do kraja godine, bit će to dosta dobro.

To znači da će se zakon, ali i strategija i registar donijeti tek u drugom dijelu godine?
To je trojstvo koje mora dati vidljiv rezultat. Modeli iz sadašnjeg zakona o upravljanju nisu očito dali rezultata i nema razloga da se na starom modelu inzistira. Sad se tek vidi da je namjera bila tek da HFP nestane, no ništa se kvalitetno nije novo stvorilo. Novi sustav nije zaživio i jasno je da ga moramo najprije ustrojiti.

Što u prijelaznom razdoblju, do kraja godine?
Funkcionirat ćemo pretežito na kontroli kako bi se otklonile velike štete. No ozbiljnog posla i pomaka neće biti.

Pa ipak, stalno čujemo najave projekata. Ministrica Holy najavljuje davanje u koncesije objekte nacionalnih parkova, potpredsjednik Čačić u Rusiji najavljuje privatizaciju Petrokemije, sam ministar financija Linić mandat je započeo obećanjem da će se proračun puniti sa 2 milijarde kuna od hitnih privatizacija Croatia osiguranja i HPB-a. Što s time?
U tijeku su pripreme za CO i HPB. Za CO će se uskoro raspisati natječaj za izbor konzultanta za pripremu procesa, možda već na idućoj sjednici Vlade, a za HPB upravo imamo sastanke s ministrom Linićem na kojem dogovaramo kako provesti taj proces. No moram naglasiti da to nisu klasične privatizacije. To će biti proces u kojem tražimo partnera koji će uložiti kapital, a ne kupiti udio. Ako i kupi, još više će morati uložiti. Nismo pod pritiskom da bismo zbog stanja proračuna morali nešto brzo rasprodavati. Nemamo razloga žuriti, već tražimo investicije i nova radna mjesta, i to želimo dobro pripremiti.

Kako funkcionira vaš ured? Kao novinarka koja godinama prati proces privatizacije moram reći da ni nepopularni HFP nije bio tako zatvoren.
Samo ekipiranje još nije završeno, državna uprava ima svoje procedure. Prijeći će nam idućih dana jedan dio ljudi iz AUDIO-a, a imat ćemo u strukturi dio koji se bavi strategijom i planom upravljanja, dio zadužen za podršku korporativnog upravljanja tvrtki koje su završile privatizacijsku priču i ostaju državnima, a treći dio koji još nije formiran je nadzor državne imovine. Ostalo će ostati u AUDIO-u, pod kojim ostaje i oko 600 poduzeća, te pod APN-om i ministarstvima, a mi ćemo nastaviti raditi kao središnja koordinacijska vlasnička jedinica.

Hoćete li AUDIO-u zadati konkretan rok za provedbu čišćenja portfelja, za stečaj tvrtki koje su zrele za to?
Nažalost, posljednjih se godina socijalni mir kupovao svim sredstvima, pa i primanjem u portfelj, u kojem sada ima doista svačega. Takvim načinom gomilanja obveza trgovačkih društava velik dio tih tvrtki je mnogima neinteresantan i za jednu kunu. Ljudi iz tih tvrtki i dalje ne shvaćaju da u tim uvjetima ne mogu tražiti samo isplate plaća od države.

I dalje dolaze zahtjevi za pozajmice?
Svakodnevno.

Odobrava li ih se?
U principu ne. To je sada vrlo limitirano jer je Vlada donijela nove kriterije za pozajmice u kojima zaposleni u takvim poduzećima mogu dobiti do tri minimalne plaće. Za mnoge je i to nedostižno. Oni trebaju preustroj čije odgađanje produbljuje njihovu agoniju.

Kad bi projekti za poduzeća iz grupe za koja će se tražiti ulaganja, od Lutrije i Pošte do Luke Rijeka, mogli krenuti u realizaciju?
Mi smo od svake od tih tvrtki zatražili da izradi svoj plan restrukturiranja. Država mora ustanoviti što je njezina vlasnička politika koja traži da se kratko i precizno definira što hoćemo i kako to činiti.

Što se poduzima u vezi s Inom? U posljednje se vrijeme stalno govori o pokretanju pregovora za redefiniranje vlasničkih odnosa s Mađarima, sudjelujete li u tome?
O tome sada, dok su sudski postupci u tijeku, ne mogu ništa komentirati. Želimo razvoj Ine, onako kako je zamišljen. To je jedino bitno.

Što je sa Zakonom o upravljanju državnom imovinom? On bi do kraja svibnja morao proći proceduru.
Dosad smo bili dosta angažirani vlastitim ustrojem i oko kadrovskih pitanja u državnim poduzećima, to je sad pri kraju, a predstoji nam obuhvatiti novi zakonski okvir, registar imovine i izradu strategije gospodarenja imovinom. Za zakon su važne vrlo opsežne primjedbe koje postavlja Državno odvjetništvo, a dolaze iz njihove opsežne prakse.

Na što se one odnose?
Od pitanja turističkog zemljišta do načina prodaje, koncesija i slično. Problemi su i sa šumskim zemljištem. Slučaj Mljet je, primjerice, slučaj šumskog zemljišta. Nesređene su nekretnine koje se koriste za objekte infrastrukture, velik broj cesta nigdje nije uknjižen. I vojni objekti su u prostornim planovima najčešće označeni samo kao objekti posebne namjene, nemaju ni katastarsku izmjeru. I da hoćete, vi ne možete prodati ili darovati nešto što nema ni katastarsku česticu.

AUDIO za sada ne gasimo

Što je s izradom registra državne imovine? Još lani je trebao biti objavljen. Radi li se na tome?
Ne želimo imovinu svesti samo na dionice i nekretnine, nego i na niz drugih stvari, uključujući i koncesije, potraživanja, pomorsko dobro, umjetnine, šume, vode, vojnu imovinu… Osnovni je problem za sam registar što ni tvrtke, ali ni pojedinci ni država, nemaju uredne vlasničke knjige. Zbog toga smo još daleko od konačne evidencije. Dosad je funkcionirao princip da ono što nije knjiženo na nikoga je državno, no što doista jest državno, ne znamo.

Novim će se zakonom regulirati i odnos s AUDIO-om?
Nije to samo pitanje AUDIO-a, nego i niza drugih institucija koje raspolažu imovinom, od šuma preko poljoprivrednog zemljišta do kulturne baštine, koncesija… Tu je važno i pitanje svih potraživanja države. Naš je ured zamišljen kao središnje tijelo u upravljanju državnom imovinom.

AUDIO se za sada neće gasiti?
Ne, osim ako diskusija o zakonu ne pokaže drukčije.