U vrijeme kada se rađao euro Europa nije bila spremna na zajedničku valutu, no njezini politički “očevi” zanemarili su upozorenja o slabostima koje sada, četrnaest godina posije, stižu na naplatu. Euro je zapravo rođen iz obmane, Italija, koja i danas radi o glavi monetarnoj uniji, u nju nije ni trebala biti puštena. Na to ukazuju stotine stranica tajnih dokumenata od 1994. do 1998., vremena administracije njemačkoga kancelara Helmuta Kohla.

Njemačke su ih vlasti nakon godina skrivanja predale Der Spiegelu, koji je objavio, kako kažu, pravu istinu o nastanku zajedničke europske valute. Pišu kako skrivani podaci dokazuju da je projekt monetarne unije 1998. proguran iako je sam njezin temelj – članstvo – bio postavljen na fingiranim postavkama. Sporno je bilo odobrenje da Italija uđe u eurozonu u nastajanju iako realno nije ispunjavala mastriške kriterije dogovorene upravo kako bi se osigurala stabilnost buduće valute. Maastricht je nalagao da dug zemlje kandidata ne smije prelaziti 60% BDP-a. No talijanski je bio gotovo dvostruko veći. Političari su znali, upozorenja su vidljiva i u dokumentu njemačkog ministarstva financija iz veljače 1997. U njima piše da je Rim “gotovo u potpunosti izostavio strukturne mjere štednje”, dva mjeseca poslije Kohla su suradnici upozorili da “gotovo nema šanse da Italija ispuni kriterije te da je napredak konsolidaciji precijenjen”. Kohl je zanemario i upozorenje voditelja ekonomskog odjela u vlastitu kabinetu. S. Nehring je u ožujku 1998. napisao da postoje “enormni rizici povezani s visokim razinama talijanskog duga”. Danas Spiegelu Kohlov tadašnji savjetnik za vanjsku politiku Joachim Bitterlich otkriva da je na sastanku na vrhu EU u svibnju 1998. kancelar unatoč svemu dao bezrezervnu potporu Rimu poručivši kolegama: “Ne bez Talijana, molim.” Bio je to njegov politički moto, kaže Bitterlicht. Sve to signalizira da je odluka da se Italiju pozove u buduću monetarnu uniju bila prije svega politički potez. Pa ipak, riječ je o zemlji koja je suosnivač Europske unije, njezino izostavljanje iz tada najvećega europskog projekta bacilo bi sjenu na “veličanstveni događaj”. Zanimljivo je da su sami Talijani 1997. predložili odgađanje lansiranja eura. Nijemci su odbili, to im je bila tabu tema, kaže Bitterlich. Konačno, Italija je u eurozonu ušla tek formalo ispunivši kriterije i posluživši se kombinacijom računovodstvenih trikova. Uvela je tzv. europski porez, a rezerve zlata prodala središnjoj banci uz porez na dobit. Posljedično, deficit je smanjen iako ekonomisti nisu odobravali manevar upozorivši da budžet nije strukturno uravnotežen, već je samo privremeno izvukao korist iz “specijalnih efekata”. Unatoč “ušminkanim” podacima Statistički ured EU je u proljeće 1998. potvrdio da su Talijani zadovoljili mastriške kriterije.